Imoćani su na daleko poznati kao vrsni građevinski radnici. Diljem Europe ostavljali su svoje tragove, gradeći kuće, stambene komplekse, metroe. U svojoj Imotskoj krajini svjedočanstvo njihovih ruku i umijeća može se vidjeti na svakom koraku, u svakom mjestu. Kamene kuće, isklesane facade golim rukama, zidovi. Izdanci tih vrsnih majstora mogu se i danas sresti po mnogim selima Imotske krajine. Istina, u daleko manjem broju, no ono što su naslijedili od svojih predaka je umijeće, umjetnost, koja graniči sa savršenstvom. Zašto? Pa, zato što su s kamenom i u kamenu samouki stvarali, što drugima ne bi pošlo rukom i sa najsofisticiranijim strojevima i pomagalima. Jedan takav primjer susreli smo u Grubinama kod Imotskog. Izdanak poznate samouke klesarske obitelji i dan danas za svoj gušt u kamenu stvara umjetnička djela. Riječ je o Ljubomiru Žužulu djelatniku Porezne uprave u Imotskom, koji, eto, sve svoje slobodno vrijeme koristi kako bi se družio s kamenom, s čekićem i špicom, macom i brusom. Tako je nedavno nakon punih šest mjeseci druženja sa klesarskim čekićem i špicom, dnevno klešući u prosjeku i do šest sati, pokazao čitateljima Terracon Newsa kamenog Kikaša. Znameniti Raosov lik iz Prosjaka i sinova, tako je ugledao svjetlo dana i konačno, rekli bismo, pridružio se svome suputniku Matanu, kojega je Žužul isklesao iz „živca“ kamena 2010. godine te ga postavio ispred velikog trgovačkog centra u Glavini Donjoj. S isklesanim Kikašem, koji zajedno sa svojim tronošcem i kamenim postoljem teži više od tisuću kilograma, Žužul je zaklopio svoju kamenu trilogiju. Također, postavio je u zaseoku Ujevići u Krivodolu kamenoga Tina Ujevića, još jedno svoje remek djelo.
Zadovoljan sam i sretan, nakon ovoga, veli nam Ljubomir koji je kamenog Kikaša pokazao ispred svoje kuće u Grubinama. A kuća i njeno okružje odiše samo kamenom, čvrstim i otpornim na sve bure i nevere. Klesao sam ga s guštom, onakvog kakvog sam ga vidio u svojim mislima, onako kako ga je vidio veliki Ivan Raos, ali ga i pokazao Antun Vrdoljak u znamenitoj seriji. Silna želja bi mi bila da moj kameni Kikaš zasjedne negdje u svom Zagvozdu, no ako bude i negdje drugdje dobro će se snaći. A, eto zovu me samoukim kiparom, no išao sam ja i na akademiju, ali su osim znanja trebale i veze, a ja ih u datom momentu nisam imao, tako da od diplome akademca ništa. No, vidite, to ne sprječava da mi djela oduševljavaju narod, a to mi je uistinu i veliko zadovoljstvo, veli nam Ljubomir.
I doista Ljubomir Žužul je pravi majstor – umjetnik. Ono što zamisli to i iskleše, pod njegovom špicom i čekićem iznikne remek djelo. I nije samo Ljubomir u obitelji nadaren. Njegov pradjed Marin bio je vrhunski kamenoklesar. Klesao je i kamen za župnu crkvu svetoga Franje u Imotskom još davne 1900. godine, otac Luka mu je također bio vrsni kamenoklesar, ali je pisao i pjesme. Brat Ante je poznati pjesnik, sin Luka je završio studij povijest umjetnosti, kćerka Iva je modni kreator, a drugi sin Ante je vrsni slikar. I tko kaže da geni ne čine svoje. A tek da se vidi interijer Ljubine kuće. Prozorski okviri od kamena, kameni kamin izrezbaren povijesnim likovima, kamenita ukućnica. Gdje god okreneš sami isklesani kamen.
Ljubomirova nadarenost pokazala se do sada i u nizu njegovih izložbi gdje je slikama, a posebno motivima iz kamenitih Imotskih sela, pobrao izvanredne kritike. Bio je jedno vrijeme i na čelu likovne udruge imotskih umjetnika Lik. Žužulov Kikaš iskesan je iz jedne kamene gromade teške i više od dvije tone, špicom i čekićem, te finiširan kamenim brusom. Ljubomir nije, kao i za sve svoje radove, imao nikakvu sliku ili skicu. Sve iz svoje glave. Maestralno i veličanstveno. Da se samo Kikašu sada dignuti iz groba, vjerojatno bi stisnuo ruku Ljubomiru. No, kako to neće ići, možemo kazati. Bravo Ljubo Žužulu, majstore kamena.
Više u kategoriji: vijesti dopisnika
Tekst i foto: Braco Ćosić
