Ugledni britanski BBC( British Broadcasting Company) najveća korporacija za emitiranje radijskog i televizijskog programa u svijetu s godišnjim budžetom od 4 milijardi funti/8 milijardi dolara svrstao je Imotski gradski stadion Gospin dolac među deset najljepših i najneobičnijih nogometnih stadiona na svijetu.
Prije toga također još jedno veliko priznanje za imotski nogometni stadion. Gospin dolac bio je na ljestvici prestižnog sportskog portala thisblogrules.com prvi i najljepši na svijetu.
Iza Gospina doca svrstani su i World Games stadium iz Taiwana, Allianz arena – Njemačka, Estadio Municipal de Aveiro-Portugal, Marina Bay floating stadium – Singapur, Eco stadium Janguito Malu celli – Brazil, Mmabatho stadium – Južna Afrika, Fujieda city stadium – Japan i Recep Tayyip Erdogan stadium – Turska…
Onda prije nekoliko mjeseci Portugalska nacionalna televizija snimila je također veliku reportažu o Gospinom docu. Ni to nije nikakvo čudo, komentirali su Imoćani jer zaista, da ništa nemamo, imamo naš Gospin dolac. A kako je nastao najljepši stadion na svijetu.Vrlo zanimljivo, upravo 4.kolovoza datum je kada se 1954.godine, znači prije punih 65 godina počelo pričati o gradnji Gospina doca.
Onda se još i nije zvao tako već se zvao Jelavića dolac. Ime je dobio po obitelji Jelavić iz Imotskog iz čije loze je izišao i legendarni hrvatski boksač, svjetski i olimpijski prvak Mate Parlov. Majka mu je bila Jelavića. Jelavići su imali u posjedu veliki dio nekadašnje kraške vrtače smještene sa istočnih rubova imotskog Modrog jezera i znamenite utvrde Topana. A on je izgrađen, rekli bismo,spontano, onako u kavanskom razgovoru fetivih Imoćana, ljubitelja nogometa. Imoćani su, a to se malo zna još 1928. godini osnovali svoj prvi nogometni klub i prozvali ga „Zagorac“, pa onda sredinom tridesetih godina preimenovali ga u NK IŠK (Imotski Športski klub). No nikada tadašnji imotski nogometaši nisu odigrali utakmicu u svome rodnom gradu. Razlog? Nisu imali svoje igralište. Kako je Imotski Grad na gori, u njemu kako to Imoćani znadu kazati sve je ili uzbrdo, ili nizbrdo, nije bilo pogodnog terena za izgradit igralište. Seljakali su se po ledinama po Imotskom polju, igrali po nekakvom kamenjaru. A i onda su imali dobre nogometaše. Bilo je jedno malo neadekvatno igralište u samom središtu grada na terenu današnje imotske tržnice. Zvao se taj teren Plac poput Hajdukova u Splitu, ali daleko, daleko manjih dimenzija.
I onda se „stvorio“ Aldo Valentini, ili ti pravim imenom Imoćanin od kolina Fulgencije Vučemilović, nadimkom Fuđo.Pečalbarski rad ovog čovjeka odveo ga je do daleke Argentine i Brazila, gdje je postao vrlo poznati sportski nogometni menandžer. Nogomet mu je bio posao. Dolazio je često u svoj Imotski i uvijek i iznova govorio o tome da Imotskom treba nogometni stadion. Upravo ta njegova ljubav za rodnim gradom, pokazat će svoju punu vrijednost narednih desetljeća.
-Ma gdje ćeš ga Fuđo izgraditi kada je Imotski na brdu. U njemu ti je sve uzbrdo ili nizbrdo, nigdje dvadeset metara ravnoga prostora, govorili su mu njegovi prijatelji tada 1954. u Gradskoj kavani.
-U Jelavića docu, govorio je Fulgencije .
Činilo se tada mnogima to utopijom. Tko će prirodni kraški dolac na istočnim obodima Modrog jezera nasuti i dobiti sto i nešto više metara ravnog prostora!? No, Fulgencijevu ideju započeli su realizirati imotski sportski zanesenjaci. Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća počela je s izgradnjom brana i akumulacijskog jezera u Ričicama. Uskočili su tada ti zanesenjaci, prosili svaki kamion cementa, molili da im se ustupe na par sati teški strojevi. Prije toga tadašnji SIZ fizičke kulture otkupio je teren u vrtači. Jedan veliki dio bio je, rekosmo, vlasništvo obitelji najboljeg sportaša bivše države Mate Parlova.
I onda 1976. u rano proljeće prvi bager ušao je grotlo vrtače. Kubik po kubik na njegovu sredinu nasuti su deseci tisuća kubičnih metara zemlje i kamenja. Sama sredina terena danas je na visini od 28 metara od najniže točke vrtače. Ponestalo novca pa je gradilište stalo nekoliko godina da bi početkom osamdesetih ondašnji Savez za fizičku kulturu preuzeo posao zajedno sa Mjesnom zajednicom Imotski. Luka Raić, Senko Leko, Duje Delić, Ante Đuka, potpisnik ovih redaka, pa Senko Leko, Senko Kosanović, ing Jozo Nikolić, te još mnogi drugi vodili su poslove, pa je Gospin dolac, završen 1989.godine. Završna velika radna akcija postavljanje trave, okupila je na stotine mladih i starih Imoćana. Praktički pola grada dalo je tih dana svoj doprinos postavljanju trave, koja je stizala iz Novoga Sada.
San Alde Valentinija-Fulgencija Vučemilovića se ostvario. Imotski je dobio najljepši stadion na svijetu.
Na njegovom imenu i konfiguraciji napisani su i diplomski fakultetski radovi. Mladi arhitekt Ivo Žarko bio je prvi među njima. Blagoslov njegovom radu dao je poznati arhitekt Imoćanin Goran Miko Rako. Ivo donosi u svom radu neke nove vizure stadiona. Izgledaju futurističke, ali su ostvarive. Tko zna, možda će Gospin dolac već sutra biti još ljepši. Sa zapadne njegove strane ljepotu mu daje stara utvrda Topana, te istočne klisure Modrog jezera, a sa sjeverne ogromna stijena, sa istočne lijepa šuma. Ako mu se već ugledni BBC divi, znači da je uistinu lijep. Uostalom niti jedna razglednica Imotskog, Grada na gori ne može više u svijet bez Modrog jezera i Gospinog doca. Još uvijek Imoćani čekaju i završetak njegove izgradnje. Godine 1980.napravljena je i maketa kompletnog stadiona koja na žalost nije u naravi ostvarena, jer nisu izgrađene istočne tribine, ispod kojih su bile predviđene svlačionice i popratni sadržaji, a iznad samih tribina i tereni za tenis i mali nogomet. Tek tada ako se nađe neki parajlija i investira u njegovu konačnu realizaciju, premca neće biti Gospinom docu.
Travnatim tepihom Gospinog doca protrčali su i nogomet zaigrali danas i svjetski poznati nogometaši poput Realovca Edena Hazarda. Igrao je Hazard za mladu reprezentaciju Belgije u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo.
Od naših ,tu su igrali bivši i sadašnji reprezentativci Ivan Kelava, Ante Rebić, Milan Badelj, Nikola Kalinić, Dejan Lovren, Šime Vrsaljko, Andrej Kramarić, Duje Ćaleta-Car, Alen Halilović i mnogi drugi. Gospinom docu divio se i Slaven Bilić, Zlatko Kranjčar, Ivan Gudelj…
Mladi arhitekta Ivo Žarko u svom diplomskom radu naznačio je: Lokacija imotskog stadiona je jedinstvena. Usporediva donekle sa stadionima na Kantridi, na Klisu ili onim u Bragi (Portugal) napravljenim za potrebe održavanja Europskog nogometnog prvenstva 2004. godine – izdvaja se snažno naglašenim vizualnim obilježjima kao što su golema stijena na sjeveru obuhvata, tvrđava Topana i ostale građevine koje je okružuju. Neposredna blizina Modrog jezera i najužeg središta grada čine ovaj stadion jednim od najuzbudljivijih na svijetu.
Snažan kontekst u kojem se postojeći stadion nalazi bio je jedan od glavnih razloga konačnog odabira teme za izradu vlastitog diplomskog rada na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Jako sam uzbuđen zbog velikog interesa javnosti za ovaj projekt i smatram da je već i samo osvještavanje ljudi o ljepoti i mogućnostima ove jedinstvene lokacije velika nagrada za trud koji je u njega uložen. Riječ je o velikom i zahtjevnom zahvatu koji bi za grad imao golem značaj. Stadioni su građevine velikog turističkog potencijala i posljednjih se godina vrlo uspješno koriste u svrhu revitalizacije gradova. Pojavljuju se na razglednicama i privlačni su za posjetitelje. Na njima se održavaju najrazličitije manifestacije, a kad nisu u upotrebi ponašaju se kao muzeji – ljudi ih obilaze, fotografiraju i dive im se. Sami po sebi rijetko su isplativi, ali je njihov utjecaj na razvoj turističke ponude, gospodarstva i identiteta prostora neusporedivo veći od onoga što je u njih uloženo. Pristup različitim fondovima i mogućnostima privlačenja investicija na globalnom tržištu, te financiranje od strane države, grada i pratećih institucija, uz sudjelovanje Nogometnog kluba Imotski dobar su temelj za konačnu realizaciju ovakvog projekta.
TEKST I SNIMCI: BRACO ĆOSIĆ
.