O njima su ispričane legende, njima su se divile generacije, prozvani su imotskim jezerskim pticama, neustrašivim nebeskim letačima, konačno i pjesma je napisana o njima. Zove se „Imotske jezerske tice“ i ide ovako.
“Visina, modrina, stine pune dice, jata imotske lipote, jezerske tice.
Veru se lito cilo, penju, puzu uz strminu, onda polete ko iz gnjizda u dubinu, u modrinu.
U nji nema nikad straja, jedan drugom puno sliči, junaci mali, Imotski sokolići.
Pjesma je prevedena i na nekoliko svjetskih jezika, skrasila se u lijepoj knjizi koja govori o Imotskim modrim vodama.
A radi se zapravo o Imoćanima, svih uzrasta i dobi, koji su koristili, ili danas koriste blagodati imotskog kupališta, Modrog jezera. Otkako su se Imoćani počeli kupati u svom omiljenom biseru prirode, od tada većina njih izvodi i atraktivne skokove sa strmih litica. Nevjerojatan je to spoj odmora i rekreacije tih zaljubljenika u jezero. Doći okupati se u čistu i pitku vodu jezera, a ne skočiti na glavu, ili na noge sa strmih litica koje se pod kutom od skoro 90 stupnjeva obrušavaju u vodu, kao da i niste došli u jezero. No, ne može svatko biti dobar skakač. Bilo je, dakako, baš kao i u životu, onih dobrih, pa boljih i konačno onih vrhunskih, zapravo legendi skokova sa strmih jezerskih litica. Generacije Imoćana pamte nenadmašnog Pašku Anića koji je bio i ostao kralj skokova. Svojim stilom neustrašivošću, izgledom, bio je i ostao pojam u Imotskom. Obilježio je svojim skokovima period između dva svjetska rata. Poslije Drugog svjetskog rata najatraktivniji skakači bili su fenomenalni Dalibor Rako, potom Ibud Katavić, a onda dolazi cijela generacija vrsnih skakača, Kiko Skako, Ivo Žabac Anić, Braco Zen, da o današnjm generacijama i ne govorimo, a predvode je Vinko Malenica, Marko Đuzel, Ljubo Tonković, Josip Rajič.
Mostar je bio poznat po nekadašnjim vrsnim skakačima sa starog mosta. Divili su im se turisti, stručnjaci. No, skakači na glavu i na noge u imotskom Modrom jezeru jedinstveni su iz nekoliko razloga. Mostarci bi na most uredno došli pješke, pripremali se, imali osiguran prostor, jednostavno na mjestu gdje su stajali prije skoka bili bi sigurni. Ili, pak, ako bi se odlučili u posljednji trenutak da ne skaču, jednostavno bi se okrenuli i otišli. Imotski jezerski skakači, e tu je druga priča. Svi oni trebali su biti vrsni planinari, pravi umjetnici u penjanu. Jer penjati se po liticama, bosi, bez ikakve pomoćne opreme, osim u kupaćim gaćicama, koje idu pod pravim kutom, tražiti po desetak minuta rupe, ili male izbočine, kako bi se dosegla željena visina od dvadeset, trideset i više metara, e to je bio pravi spoj hrabrosti, spretnosti u umješnosti. Onda se treba okrenuti, pogledati, skoncentrirati se, jer povratka pješice više nema, a niti ga može biti. No, ako vam se zbog strmine ili klizavosti hridina stabilnost poremeti, morate skočiti čim prije, a da pri tome skok bude lijep i atraktivan. Uzalud vam skok, ako nakon njega neće uslijediti gromoglasan pljesak brojnih kupača. To je, zapravo, bila i jedina nagrada ovim odvažnim Imoćanima. Nakon atraktivnih skokova, bili bi desetak minuta u središtu pozornosti, primili bi čestitke i onda gotovo. Utope se u masu, pa opet ponovno.
Penji se, riskiraj ozljede, ponekad i sam život, skoči, zaradi pljesak i to je to. Dakako, najatraktivniji skokovi su na glavu. Svatko je imao svoj stil, a izbirljivi posjetitelji količinom i jačinom pljeska davali bi ocjene. Na glavu su neki skakali i sa trideset i više metara, na noge i do pedeset. Upravo tu je i granica nakon koje se mogu dobiti i ozbiljne povrede.
Bilo je natjecanja u Modrom jezeru u skokovima, no ona nikada nisu bila mjerilo da se pokaže tko je najbolji. Jer, već nakon par dana otkrio bi se neki novi skakač, zadivio bi kupače, dobio osmjeh neke od lijepih djevojaka i to je bilo njegovo najveće zadovoljstvo.
Šteta je da, skokovi Imoćana sa strmih litica Modrog jezera nisu našli put u turističke prospekte kao jedno od pravih mamaca za turiste kojih je svako ljeto sve više u Imotskom. Skokovi sa strmih litica u Modro jezero, bacanje kamena u Crveno jezero, pravi su specijaliteti domicilnih mladića. Negdje bi se, drugdje takva umješnost itekako komercijalizirala. Ostaje dakle, kao i u mnogim do sada tekstovima o predivnim ljepotama Imotskog i Imotske krajine, poziv da se dođe ljeti u Imotski i na licu mjesta vidi hrabrost, odvažnost i ljepota Imotskih jezerskih tica.
Više u kategoriji: vijesti dopisnika
Tekst i foto: Braco Ćosić
