Imotski okružuje jedanaest prirodnih jezera što ga čini nadaleko poznatim ne samo u Hrvatskoj, već i u svijetu. Ta jedinstveni prikaz polazi od safira, Modrog jezera, u samom njegovom srcu i nastavlja se crvenim biserom, Crvenim jezerom nakon čega slijede dva kristala, Dva oka, i onda Prološko Blato, Krenica, Galipovac, Lokvičićko jezero, Mamića jezero, Bućuša, Jezerac. Oči mi ih se nagledat’ ne mogu!
No, ovdje nije riječ o jezerima; tek ih spomenusmo da bi još jednom ukazali nekom putniku namjerniku da u srcu Dalmatinske zagore, u tom sivom kamenom moru, ima pitke vode na pretek. Cijelo to područje u kršu protkano je podzemnim tokovima, pećinama, to Hadovo kraljevstvo nema ni kraja ni početka… Tek nam se pokaza s nekoliko lijepih kraških pećina, što ih u kamenoj utrobi isklesa majka voda kroz tisućljeća. Riječ je o pećinama imotskog safira, Modrog jezera. Pet ih ima svoje ime, svoju priču i svaka odiše ljepotom. Sve su istražene, nisu duboke, ali svjedoče o zajedništvu vode, kamena i bajki.
A što je s malim pećinama? Njih ima na stotine. Stotine malih prozorčića u sivom kamenu…
Na istočnim liticama Modrog jezera, Dinkova je pećina, dugačka otprilike trideset metara. Ime je dobila po jednom Dinku mesaru koji je živio blizu nje i eto, želja mu bijaše kada umre da pećina nosi njegovo ime jer se u njoj, priča se, odgojio. Možda i rodio, tko zna?
Na južnim padinama jezera, Boškova je pećina. Ime je dobila po nekom dobričini Bošku koji ju je svaki dan posjećivao, u njoj provodio dane i noći. Kada bi samo ta, jedva desetak metara duboka kraška rupa, ulaza obraslog bršljanom i plemenitom čuvarkućom, mogla pričati. Koje bi to lijepe priče bile… Koliko je tu poljubaca zaljubljenih palo… Reklo bi se, koliko zvijezda na nebu ima! Dakako, bilo je i suza, a zna se pouzdano da su se mnogi Imoćani upravo tu zametnuli u majčinoj utrobi. Pa što onda, baš lijepo, mogli bi je prozvati pećinom koja je popravljala demografsku sliku Imotskog desetljećima, možda i stoljećima. I ne samo Imotskog, već i Imotske krajine.
Sa sjeverne strane jezera pećina je zvana Top. Ulazom zaštićenim s dva, tri čempresa, jedva je vidljiva. A ime je dobila po huci i buci, poput topa, kada bi se pored nje u jezero sunovratili dijelovi stasitih hridina.
I na kraju, dolazimo do dvije najljepše pećine. Obje smještene na zapadnim hridinama jezera. Jedna dvadesetak metara duboka i zove se Golubara. Dakako, ime dobila po divljim golubovima kojima je služila kao dom. Nekada davno. Danas ih nema, kao i još mnogo lijepih ptica u jezeru. Nestali? Odselili?Istrijebljeni? Tko će ga znat’… Šteta, velika šteta. Ali eto, ostade ime Golubara. Kada voda dođe do njezina struka, sredine, zna se, dubina je vode 75 metara. Sve više od toga smatra se velikim vodostajem.
I za kraj, ona najmističnija, najljepša – Vilinska pećina. Crven joj ulaz, crveno joj okružje, crvena joj duša. Od boje vilinskih usana… Bijelih mitskih djevojaka koje su tu živjele, pjevale, plesale, ljubile naočite imotske momke. Tako kažu stare priče, ispričane tisućama puta u zimskim noćima pored vatri u imotskim kućama. Vilinska pećina i dandanas izaziva strahopoštovanje onih koji ne znaju njezino srce. A ono se krije petnaestak metara duboko u hridinama. Nekada davno, voda je izlazila i iz njezinih njedara.
Lijepe su pećine imotskog Modrog jezera. A tek pećine Crvenog jezera. E, to je već za neku drugu priču.
Tekst i foto: Braco Ćosić
