Sjećate se davne 1969. godine i onog povijesnog dana 20.srpnja kada je američki astronaut Neil Amstrong (bar tako smo vidjeli na Tv ekranima) sa svemirskom letjelicom Apolo 11 došao do površine Mjeseca i onda kao prvi čovjek učinio povijesne korake po površini Zemljinog prirodnog satelita. Namjerno smo u zagrade stavili ono da smo to vidjeli putem TV ekrana, jer je to bila milijunima znatiželjnika onda jedina najvjerodostojnija potvrda tog povijesnog čina.
Zašto,sve ovo? Pa zato što i dan danas na sve četiri strane svijeta imamo onih koji ne vjeruju da se to dogodilo. I ne samo kop takozvanih običnih ljudi. E, ako već u svijetu imamo takve, a potvrđeno im je tv snimcima, u Imotskom primjera radi i dan danas ima nekih (istina mali broj i to uglavnom starijih), koji ne vjeruju svojim očima i sumnjičavo vrte glavom na jednu nepobitnu činjenicu.
A to je ona s kojom je dokazano kako je prvo sofisticiranim uređajem, a potom i ljudskim okom viđeno dno njihovog Crvenog jezera.
Dakle, ljudi ne vjeruju da je pogotovo ljudska ruka dotaknula dno toga svjetski poznatog prirodnog fenomena i jedne od najdubljih kraških jama na svijetu. Jer nije mala stvar imati dubinu veću od tri stotine metara. Zamislite, tri nogometna igrališta i još nešto metara u utrobi zemlje. Ali zašto, ipak tolika skeptičnost, nepovjerljivost, nevjerica u ono što se vidjelo prostim okom stotina i stotina radoznalaca kada se u Crveno jezero spuštala sofisticirana mini podmornica takozvani “Row” 28.rujna 2013.godine i kada je na površinu donijela snimke s dna Crvenog jezera. Ili još konkretnije, zašto ti i takvi ne vjeruju također povijesnom danu za Imotski kada je 6.svibnja 2017. godine jedan od najpoznatijih svjetskih speleoronilaca Francuz Frederic Swierczynski zaronio do 245 metara i tada dotaknuo njegovo dno. Nešto manje metara zaronio, jer je tada i vodostaj bio niži. Donio čovjek i snimke na površinu, Imoćani po prvi put vidjeli dno svoga Crvenog jezera koje je snimio čovjek.
No, ima ih u Imotskom, kojima i to nije sasvim dovoljno. Pitali Francuza jel doli vidio ostatke nekog dvorca. Čovjek rekao da je dotaknuo samo jedan dio na dnu, šire nije išao i razgledavao, već samo ono mjesto gdje je dotaknuo rukom. Pa zbog čega tolika nevjerica, zašto ne vjeruju, ili konačno zašto uopće i ostavljaju prostora sumnji.
No tko malo bolje pozna Imotski i legende koje su stoljećima kružile oko njihovih jezera mogu skužiti dosta toga. Oko Modrog jezera priče su bile o vilama. Tamo je i Vilinska pećina, Vilinsko počivalo, tamo Vilenjaci i Vukodlaci igraju nogomet kada jezero presuši. A Crveno? E, tamo su još izazovnije legende, ili bolje rečeno legenda. To jezero malo odmaknuto od samoga grada, onako upalo u utrobu zemlje, skoro pa nepristupačno sa liticama koje se obrušavaju direktno u vodu bez ikakve mogućnosti da se čovjek po njima spusti, jezero gdje se kako kažu u Imotskom i ptice promisle nekoliko puta hoće li ga preletjeti, jer iznad njega pušu neki čudni vjetrovi, koji ih vuku prema vodi. U njega tek vrlo spretni mogu baciti kamen s vidilice a da se vidi kako je bućnuo u vodu. I onda i ono o čemu je ovdje priča Imoćani su stoljećima pričali s koljena na koljeno legendu o njegovom postanku.
Uzalud poznavaoci krša, uzalud geolozi, u Imotskom bijaše jedna i jedina istina o postanku Crvenog jezera.
Crveno jezero je nastalo, kažu, kada se ispod nekadašnjih predivnih kamenih dvora velikog bogataša Gavana propuntala zemlja i tako se stvorilo jezero. A dvorac i silno njegovo bogatstvo i dan danas su na dnu jezera. Od mnogih verzija nestanka Gavanovih dvora izdvajamo onu poznatog imotskog franjevca fra Silvestara Kutleše po kazivanju Stipana Mršića, Ivana Sliškovića i Mate Škore, 15. studenog 1936. godine:
Bio je u davna doba, blizu Imotskoga, jedan bogati čovik zvani Gavan. Po kipu čovik, ali po srcu i duši đava. U Gavana bilo svega samo duše nije. U Gavana dvoji dvori, jedni lipši od drugi. U dvorima svakog blaga, a van dvora ni broja se ne zna. Čije polje? Gavanovo. Čije brdo? Gavanovo. Novca je ima toliko da mu pogotovu broja nije zna. Novac je drža u sobam, na tavanu, a ne u sanducim.
Zlato u jednoj, srebro u drugoj, bakar u trećoj sobi. Mala je ima na sedamdeset i sedam mista. U svi sedamdeset i sedam mista bile su pojate i torovi. Različite pojate za krupni, a različite za sitni zub. Otklen Gavanu toliko blago? Ništo i stariji doranili, a najviše Gavan krivo steka i primaka. Što privarom, što silom, što kamatom, pritiska i grad i sva sela, od Kamenjaka do Gruda, svu burnu i zapadnu stranu polja i oko polja imotskoga. Ima je dosta kmeta i slugu, bezdušni ka i on sam (Gavan). S pomoću kmeta otima je čoviku parnicom. Kmeti se zakuni krivo, a Gavan dobij parnicu. Je li ti zajmijo sto kroz godinu dana, valja mu vratiti dvista. U jednim dvorima litova je Gavan, a u drugim dvorima zimova. Ima je Gavan ženu i jedno muško dite, nejako. Žena bila prava slika i prilika svog čovika pa i gora, jer olija. Težaka mrzila, a prosjaka s vrata gonila. Dosta je palo sirotinjski suza. Uzdasi i suze sirotinjske i Bogu dodijali. Jednom Isus – milosnaga bila – dođe ka prosjak, prid istočne dvore Gavanove. U dvorima ne bilo Gavana, nego mu žena. Otiša Gavan u zapadne da miri i broji novac. Zakuca Spasitelj na Gavanovim vratima šćapićem i reče:- Daj štogod prosjaku, Bog ti da! Pogledaj na sirotu, Bog na te pogleda! Utiši gospodarice gladna, utišijo tebe Bog! Kad dodija Gavanovici, izađe na vrata i reče prosjaku:- Ajde mi s vrata! Vi skitančine i linčine ne date mi mira meni i ditetu mome u kući mojoj!- Daj zalogaj kruva, Bog ti da! – proslidi prosjak.- Šta će meni Bog tvoj, dok je meni Gavan moj! – uzgorito reče Gavanovica. Nu da se otrese prosjaka, donese joj sluga iz kuće koru kruva, metnu joj sluga na papuču od noge i ona dobaci prosjaku. Sramota joj se činilo da rukom prosjaku dade.- Daj mi gazdinice i jedan trs kupusa, kad ti ga je Bog da u vrtlu ovliko – opet će prosjak. Gavanovica naredi slugi da mu odriže trs kupusa, ali oni trs uz put što u nj pasi zapišaju. Sluga ode i odriza, ne oni trs, nego drugi zdravi. Boja se je Boga ovi sluga. Prosjak primi i ode. Ali na rastanku reče slugi:- Noćas će biti svašta, ti se ne boj ništa! Gromovi će pucati, zemlja će se tresti, i jezera će se otvarati. Ali sve to tebi nauditi neće! – prosjak reče i ode.
I tu noć pričaju i drugi u Imotskom sličnu priču, udariše gromovi, zadrhti jako zemlja. Ispod dvora Gavanovih koji bijahu baš gdje je danas Crveno jezero, otvori se silna rupa u zemlji i cijeli dvori, Gavan i Gavanovica i sve njihovo blago ode duboko u utrobu zemlje. Naiđe silna voda i potopi sve. Nastade na tom mjestu jezero. A zbog crvenih njegovih sijena narod ga prozva Crvenim. I danas kada su njegove tajne otkrivene, kada na dnu ima nekoliko automobilskih guma, na žalost i nešto otpada, a među njima možda i ostaci savezničkog aviona koji se je kako pričaju svjedoci sunovratio 1944. godine u grotlo jezera nakon što su ga pogodile njemačke protuzračne haubice, prekinuvši mu put prema Njemačkoj i namjeri bombardiranja njemačkih gradova, legenda o Gavanu i njegovim dvorima, legenda o postanku Crvenog jezera još je itekako znana. A Imoćani i ove godine posebno samo prodajom ulaznica za razgledavanje, konačno malim dijelom i komercijaliziraše svoga kraškog ljepotana. A da je bilo još prodati priču o Gavanovim dvorima, malo prošetati puste grupe znatiželjnih turista tamo gdje su bili njegovi dvori, bar bi se mogli pomalo vraćati Gavanovi dugovi što ih ostavi prema puku Imotskom. U Imotskom kažu da i za to još uvijek ima vremena.
A oni koji još uvijek vjeruju legendi u šetnji prema Crvenom jezeru često spominju i dio velike narodne pjesme spjevane o Gavanu i njegovim dvorima.
Tu u gluhoj, mrkloj noći, ko srca imaš proći, uz Gavanovu ćut ćeš ciku, vukodlaka strašnu riku. Od stra ti se kosa ježi, bjež čoviče, otud bjež.
BRACO ĆOSIĆ