Ima jedna stara imotska uzrečica posebno korištena u ruralnim dijelovima Imotske krajine, tamo davnih nekih vremena. Danas se nje malo tko sjeća. A ona glasi: Iz zobnice jamljaj, a iz škrinje samo sanjaj. Objašnjenje ove uzrečice kako piscu ovih redaka reče jedna uzorna čuvarica imotskih narodnih običaja iz Podbablja glasi. Iz zobnice možeš uvik uzest bilo kruha, bilo grumen pure, bilo mrvu povismena, kumpir, kapulu, oraj ili bajam, a iz škrinje samo svoje misli i ništa više. Razumiš, svoje misli što ti se motaju glavom. A mota ti se pitanje što je u toj škrinji čiji ključ u njedrima drži najstariji član obitelji. Ponajviše stare bake ili majke. U škrinji koja čuva tajne, škrinji koja čuva nešto što ćeš samo vidit nekada u neko posebno vrime. Bilo da se netko iz kuće udaje ili ženi, bilo za kršćenja, vinčanja i ne daj Bože smrti. Razumiš!?
E, sada ti razumi što je htjela naša čuvarica imotske baštine s tim kazati!’
Ali prvo ćemo malo istaknuti značaj zobnice i škrinje. Gotovo niti jedna kuća u ruralnom dijelu Imotske krajine nije bila bez zobnice u kući. A zobnica je osobni ili kućni predmet, jednostavno rečeno svakodnevni pomoćni vuneni izradak, poput današnjih tašni, borša ili jednostavno rečeno plastičnih vrećica. No onda davno zobnice su imale veliku ulogu u svakoj obitelji.
Po njihovom broju, načinu izrade, materijala od kojeg su se tkale na posebnim tkalačkim stanovima, vrednovao se status pojedine obitelji. Tko je imao više zobnica taj je bio bogatiji i dobro stojeći. Cura koja bi krenula put udaje morala je pred svojim budućim suprugom i njezinim roditeljima iznijeti prvo na vidjelo zobnice kao jedan od najvrjednijih komponenti svoga miraza ili dote.
S druge pak strane iz zobnica su žito jele domaće životinje poput konja, magarca, u njima se držala hrana, jednostavno bile su javne tajne ondašnje svakodnevnice. Visjele su o zidu, visjele kod komina, visjele ispred kuća i pojata, poviše kreveta i uzglavlja. U njima se nosio komad kruha, ili pure i mrvu slanine kada bi muška čeljad kretala na dnevnicu, u njima su se nosile prve školske zadaće djece iz obitelji. One manje zobnice nosile bi se o ramenu, a bilo je i većih koje su se nosile na leđima za duža putovanja i pješačenja.
Sve u svemu zobnica je bila, kako nam reče naša sugovornica marka, ili ti bula, buletin svake seoske kuće. Ono najvažnije u ovoj priči, ona je bila javna, uvijek dostupna i otvorena. U nju se moglo zavirit u nju se mogla uvijek uvući ruka, jednostavno znalo se što je u njoj. Bez njih se nije išlo ni u crkvu, ni na dernek, ni u sprovode, ni na vjenčanja, ni prugom u Split, ni s motikom u vinograd.
A škrinje?
E, to je sasvim druga priča. Škrinja, ta drvena velika kutija sa poklopcem i bravom, e to vam je bila zagonetka. I nju je imala svaka kuća. I po njoj i njenoj izradi vrednovao se status pojedine obitelji. Oni siromašni imali su je izrađenu onako obično od nedorađenog drva bez nekih dodatnih ornamenata, često nezaštićenu nekim uljem za drvo, sa primitivnom bravom. Drugi pak imućniji imali su je okovanu željeznim ukrasima, drvenim ručno rađenim ornamentima, lijepo uglancanu, sa pravom bravom.
Bilo je nekih imućnih obitelji koji bi na škrinju stavljali i neki zlatni, ili srebrni uradak. Zajedničko za sve škrinje bilo je to da se ona nalazila na najotmjenijem mjestu u kući.
Kod sirotinje uz uzglavlja gazde, ili gazdarice kuće. Ukućani su mogli hodati bosi po onda zemljanim podovima, ili mokrim drvenim podom, ali škrinja je morala imati ispod sebe temelj kroz kojega nije mogla vlaga. Oni bogatiji držali su je poput današnjih trezora u svom najelitnijem dijelu spavaće sobe, gdje su mogli samo ući gazda, ili gazdarica i nitko drugi. Znali su neki škrinje naručivati i iz drugih razvijenijih i bogatijih zemalja, primjerice Austrije, Italije, a bilo ih je dovezenih s druge strane svijeta, iz Amerike.
A što je krila ta škrinja, taj magični zatvoreni prostor koji je imao poklopac, bravu i jedan jedini ključ. On se nikada nije, a niti smio izgubiti. Ako se izgubi, to bi se smatralo nesrećom za obitelj, ma što vrijedno bilo u škrinji.
Znači,u nju se stavljalo najvrjednije ruho, donji veš, narodna nošnja, zlato, dukati, mirisi, miraz za kćeri, sinovljeva kubura, djedova rukom izrađena bukara, babin najljepši faculet, rubac, marama za glavu. Čuvala se vrijedna krunica, molitvenik, neka vrijedna knjiga, neki porculanski predmet za pokućstvo, najvrjednije vjenčano odijelo gazde, odijelo za otići na misu nedjeljom i odijelo za ukop.
U bogataša i sirotinje isti predmeti samo različitih vrijednosti. No, znala je škrinja čuvati i neke drage, ali i tužne uspomene. Mogle su se te uspomene vrednovati jednim jedinim prstenom od zlata, jantara, ili oni obični od bronce ili srebra. Bilo je u škrinji rukom pisanih tastamenata, izjava, strogo čuvanih tajni koje su se mogle pročitati kada bi bio pokopan onaj koji je to svojom rukom napisao, ali bilo je i slatkih jabuka ubranih rukom stare bake koja bi ih čuvala za unuka.
Bilo je i oraha i bajama tih divnih zlatnih dukata sirotinje. Jednostavno u škrinjama je bilo više sreće, nego žalosti. I stoga su škrinje bile mistificirane, gledane nekim drugim očima za razliku od zobnica.
No i jedne i druge i zobnice i škrinje te dvije sestre imotskih starih kuća nikada se ne bi trebale zaboraviti. Stoga ovo i pišemo.
Tekst i snimci: Braco Ćosić