Iz prozora tih kamenitih ljepotica gdje se izjutra pozdravljalo sunce, s osmjehom da će još jedan dan biti lijep uz komad kruha i slanine, sada zapušteni, ostavljeni. Iz njihovih kamenitih procijepa raste trava, s komina, gdje su se tisuće hranile i grijale prste, rus, korov. Ovo je kratak osvrt našeg Brace Ćosića na zapuštena ruralna područja Imotskog koja mogu biti itekakav mamac za turiste i…
Na smetlištu željezni sać, u gomili kamenja odbačen ruzinavi špaher, drveno ralo još uvijek u nekom starom podrumu, replike mašklina i željeznog pluga kao ukras moderno obnovljenih ponekih seoskih kuća, zapuštene čatrnje bez vode, ostavljeni sići na kamenim zidovima. I još mnogo toga po svim imotskim selima, tamo gdje je stoljećima bujao život. Siromašan, ali lijep, čist, pošten, jednostavno više neponovljiv. Kratka je ovo slika imotskih ruralnih područja, posebno onih koji su napušteni, tamo gdje su ostavljene stare kamene kuće u zidinama, tamo gdje drača raste iz pragova kuća kroz kojeg su preskakale generacije i generacije. Iz prozora tih kamenitih ljepotica gdje se izjutra pozdravljalo sunce, s osmjehom da će još jedan dan biti lijep uz komad kruha i slanine, sada zapušteni, ostavljeni. Iz njihovih kamenitih procijepa raste trava, s komina, gdje su se tisuće hranile i grijale prste, rus, korov.
Na žalost, tako je to u napuštenim kamenim selima Imotske krajine. Ruku na srce, ne svim jer je neke sadašnje generacije potegnuo miris eura i dolara, pa su počeli obnavljati te stare spomenike i dovoditi turiste. A oni im iz metropola Europe govore o tim ljepotama, klanjaju se živcu kamenu, slikavaju se uz maškline i plugove. Ali, malo je još uvijek takvih koji se vraćaju starim ognjištima. Tek ljeti uz neke prigodne datume okupe se, pa nevješto uz pjesmu i mobitele navuku na svoje tetke ili pokoju živu baku staru odjeću i obuću, uprte ih granjem i tako puste da prohodaju par koraka, samo da bi to zabilježili fotoaparatima, mobitelima, da bi kao eto, vratili neke stare uspomene. No, ponavljamo, sve je to malo. Imotska ruralna baština može biti itekakav mamac za turiste, može to biti jedinstveni muzej na otvorenom, etnografski Louvre, koji rijetko tko ima. Samo treba volje i truda, a sve je to na dohvat ruke. Obiđite ta sela, tamo u naručju Biokova, u prsima brdskih područja od Biorina do Podosoja. Ta baština ne bi smjela ostati samo uspomena; današnje generacije bi je trebale očuvati, konačno i komercijalizirati.
Piše: Braco Ćosić
