Grad Imotski svojim idealnim zemljopisnim položajem, na razmeđu Dalmatinske zagore, Makarskog primorja, te susjedne Bosne i Hercegovine i takozvane Plitke Bosne , oduvijek je bio trgovačko središte. Još od polovice 19. stoljeća bio je glavno mjesto velikih sajmova, na kojem su svoju robu nudili trgovci od Rame ,Tomislavgrada, Posušja, Vitine, do Ljubuškog iz susjedne Bosne i Hercegovine. S druge pak strane gravitirali su mu veliki dijelovi Makarskog primorja, a na zapadu trgovci sve do granice sa susjednom Cetinskom krajinom. Imotski sajmovi bili su toliko popularni da su na njega dolazili, posebno srijedom, ugledni trgovci iz Splita, Mostara, čak Sarajeva. Nudila se razna roba od prehrambenih artikala, do majstorskih izradaka vrsnih zanatlija. U Imotskom su se srijedom ugovarale prodaje zemljišta, kuća i ostalih nekretnina, kupovala se i prodavala stoka, zapravo u ono vrijeme na jednom mjestu moglo se kupiti sve što je tada trebalo ljudima za normalan život. Taj naziv trgovačkog središta Dalmatinske zagore, imalo je i svoje naslijeđe. Godinama poslije posebno nakon Drugog svjetskog rata Imotski ostaje također trgovačko središte. Da bi se oplemenila trgovina osnovano je odmah poslije rata trgovačko društvo Plavo jezero, poslije trgovačko poduzeće Napredak. Praktički svako veće mjesto Imotske krajine imalo je svoju Poljoprivrednu ili trgovačku zadrugu. Radilo se, trgovalo, relativno i dobro živjelo jer je plaća uredno dolazila mjesečno, a bilo je bogme i manje neuposlenih Imoćana.
S vremenom, a posebno dolaskom slobodne Hrvatske, privatizacijska hobotnica zahvatila je i Imotski. Prodajom, gašenjem, stečajevima nestaju sve, nekada vrlo profitabilne firme. Na žalost među njima i trgovačko poduzeće Napredak, trgovački div koji je pokrivao ogroman prostor svojim prodavaonicama, marketima te veleprodajnim centrima od Sarajeva do Splita. Praktički, preko noći rasprodana je njegova impozantna imovina, radnici dobili otkaze. S nestankom Napredka nestaje i slika Imotskog kao trgovačkog središta. Došla je i konkurencija iz pograničnih mjesta susjedne Hercegovine. Manji tamošnji porezi, manja marža, manje i cijene i kupci odoše preko granice.
Srijeda kao pazarni dan iz godine u godinu postaje sve neprepoznatljivija, zatvaraju se male trgovačke prodavaonice, nestaju s njima i radna mjesta.
I evo, što je danas ostalo od nekadašnjeg trgovačkog diva, Imotskog. Ništa! Red zatvorenih prodavaonica u središnjim ulicama, totalan kolaps srijede i subote kao pazarnih dana, ukinut stočni sajam,sablasno prazna imotska tržnica. Trenutačno samo radi veliki trgovački centar dislociran u Glavini Donjoj, no ono srce imotske trgovine, mali dućani, uslužne prodavaonice, toga nestade. Nema više zanatlijskih izradaka vrsnih majstora, nema domaćih prehrambenih artikala s plodnog Imotskog polja, vrtova malih proizvođača. Tek svijetao primjer, prva braniteljska poljoprivredna zadruga Imoćanka koja otkupljuje povrće i voće malog broja onih koji su se odlučili otvoriti mini tvornice na otvorenom, strepeći za svaku kišu, ili sunčan dan. Usporedbe radi, danas je Tomislavgrad, Posušje, Ljubuški, Makarska da ne govorimo o drugim sredinama, miljama daleko u onom trgovačkom nervu od Imotskog. Hoće li se i kada povratiti „image“ Imotskog kao trgovačkog središta? Poznavajući ovdašnje prilike, mislimo nikada više u onom obliku kakav je nekada bio. Možda na neki drugi način, primjerice razvojem ruralnog turizma, kroz čiju se ponudu može plasirati, primjerice , zdrava hrana, voće, povrće, prerađevine od mlijeka. I ništa više od toga. Nekadašnja vremena odoše zauvijek. Šteta, jer i dan danas stari Imoćani sa sjetom pričaju o svome gradu kao najvećem trgovačkom središtu na ovim prostorima. I, dakako, ostade u neupućenih i usporedba Imoćana sa korparima ,poštenim ljudima koji su odlazeći u zemlje Europe na jedan način promovirali trgovinu i trgovanje Imoćana. I dalje Imoćane smatraju spretnim trgovcima. Ruku na srce ostaje samo, da se priča naraštajima koji dolaze, o tome kako je nekada bilo u Imotskom, kada je trgovina u pitanju. A od uspomena se ne živi.
Više u kategoriji: Vijesti dopisnika
Tekst i foto: Velimir Braco Ćosić
