FINO ODSMIJANI MRAK
Come to daddy (2019) , USA
Kako osobno ne bih htio da mi netko prepričava fabulu ovakvog filma, poštedit ću vas takvog neugodnog iskustva, umjesto toga ispričati ću vam triviu – istinitu priču vezanu za nastanak scenarija.
Naime ideja za pisanje scenarija je autoru filma došla kada mu je umirao otac, a njegov životni partner ga je dao balzamirati i izložiti u obiteljskoj kući na 7 dana, kako bi proveo još neko vrijeme sa tugujućom obitelji. Za to vrijeme kuća je bila puna ljudi koje autor filma zapravo nikada nije vidio, a sudeći po pričama koje je slušao za to vrijeme, ni oni nisu poznavali njegovog oca.
Premda je sama radnja filma dosta drugačija i od ove priče, ipak odlično oslikava atmosferu koju možete očekivati u filmu.
Ovo je jako intersantan debitantski rad Ant Timpsona; inače producenta horor-comedija i sličnih cross žanrova kao “House bond” (2014) i “Turbo kid” (2015). Premda možemo u redateljskom pristupu iščitati neke poveznice sa navedenim naslovima, ovdje se radi o znatno zrelijem djelu, u konačnici realiziranim sa daleko manjim budžetom nego navedeni naslovi.
Čini mi se da ukoliko bi u naslovnoj ulozi igrao neki manje poznati glumac, da bi ovaj film mogao biti “case study” kako napraviti odličan film, sa malim produkcijskim sredstvima.
Naslovnu ulogu igra svima poznati Elijah Wood kojeg je u principu Jacksonov serijal rađen po Tolkinovim literarnim djelima (trilogija prstenova), progutao kao glumca i potpuno tipizirao, no u ovome filmu je napravio odličan odmak i izgradio kompleksnu i urnebesno zabavnu ulogu emocionalno izgubljenog i neodlučnog gay lika, te mogu reći da mu je ovo zasigurno najzrelija uloga do sada. Odličan ali malo poznat kanadski glumac Stephen McHattie, briljirao je u ulozi zlog starca i ostvario zaista upečatljivu ulogu. Stephen McHattie je do sada igrao sporednu ulogu u “Fountain” od Darrena Aronofskyog i interesantnom nezavisnom filmu iz 2008 – “Pontypool” te blockbusteru “Watchmen”, i ovo mu je svakako najbolja uloga karijere . U filmu treba istaknuti i solidnu ulogu Martin Donovana, koji igra sporednu ulogu i u recentnom blockbusteru, Tenet (2020).
Kamera u filmu je odlična; Daniel Katz, poznat po “I Am Legend” i “Funny Games”, napravio je solidan posao; u estetskom smislu kamera je najbliža žanru sličnom “Funny Games”, ali sa daleko manje rasvijete i sirovijom slikom. Kamera u sinergiji sa solidnim zvukom i glazbom odlično održava tenziju tijekom filma te pridonosi mračnom i mistierioznom ugođaju filma.
Ovo svakako nije film koji će mijenjati filmsku povijest, ali se svakako radi o odličnom hibridu koji bi se najvjernije mogao opisati kao humoristični film noir, i koliko god to čudno zvučalo, ta forma u ovom slučaju djeluje. Radi se također i o dobrodošlom estetskom odmaku od uobičajne holywoodske produkcije, te daje nadu u još koji dobar američki film….
…. i premda mi je kao velikom obožavatelju lika i djela “Aphex twin”-a prva asocijacija na ime filma bio njegov odlični istoimeni singl, te pjesme u filmu nema, ali se pri kraju filma može čuti njegova “Avril 14th”…
Ocjena – 8/10
Hrvoje Cokarić (1974) je kazališni redatelj, performer, glazbeni producent, likovni umjetnik i magarac, uz sve navedeno, Hrvoje je i ljubitelj filmova, tvrdi budistički hedonist, a također, voli i pisati. U ovoj kolumni predstaviti će vam njegov odabir filmova za kraj svijeta, u istoimenoj kolumni, dijela koja propitkuju ljudsku prirodu i smisao, mitske simfonije i šizofrenične krokije, vrhove ljudskog dna i ponore estetskih autoriteta, bavit će se kinom koje našem neumitnom kraju može dati smisao, i kinom koje filmu namjerno odriče smisao. Ovo nije filmska lektira, ovo su skice svijeta koji nestaje. Ukratko, ova kolumna je priručnik za lakše prihvaćanje apokalipse, filmovi su to koji rijetko igraju u kinima, ali su lako nabavljivi u sivim međumrežjima, delicije za introverte, pakao za mediokritete.