O životu, kulturi i povijesti te hrvatskom identitetu ruralnog prostora u zaleđu kaštelanske rivijere svjedoče mnogi tragovi još od kneze Trpimira, ali i prije njaga. No, ti pitomi krajobrazi gdje rastu najkvalitetniji bajami, gdje u vrtačama i vrtovima uspijevaju najveće rajčice, raste ljekovito bilje i gdje se vrca pčelinji med, gotovo su iseljeni. Nekih prezimena koja su stoljećima odolijevala mnogim nedaćama više nema, pa kako onda obnoviti život tu, u blizini turističkih središta na kaštelanskoj i trogirskoj rivijeri? Razvojem seoskog turizma, malog poduzetništva i izgradnjom infratsrukture, za što je itekako nužna potpora države i lokalne zajednice. Iako ih je malo, stanovnici njeguju svoju bogatu tradiciju poput održavanja i tradicionalne Seoske olimpijade i Festival izvorne pučke pjesme »Ivanjske noći« u etno-eko selu Škopljanci. Tako je u tom ruralnom prostoru opet živo, bar natrenutke, gotovo kao nekada.
No, ima li nade da ožive sela te da se osigura opstanak ljudi u kaštelansko-trogirskoj zagori u zaleđu Kozjaka – nadomak lijepih pjeskovitih i šljunčanih plaža te njavećih i najbogatijih primorskih gradova Splitsko-dalmatinske županije, čija je tradicija, dakako i povijest, itekako bogata i nadaleko poznata, gdje je nekoć cvjetala kultura i civilizacija – pitanje je na koje još ni sada, gotovo na početku 21. stoljeća, nitko ne može precizno odgovoriti, iako je baš tim područjem izgrađena autocesta Zagreb-Dugopolje(Split)–Šestanovac–Ravča(Vrgorac)-Mali Prolog(Ploče)-Nova Sela prema Dubrovniku. Ta prometnica itekako značni mogo za poslevne ljude, dakako i za hrvatski turizam, makar još nije zaživjela s domicilnim stanovništvom iako je donijela nove životne sokove Korušcima, Vučevici, Lećevici, Radošiću, Trolokvama, Kladnjicama, Čvrljevu te inim selima i općinskim središtima iz kojih su već davno u valovima iseljavali mladi ljudi i ‘zor-cure’ u potrazi za sigurnijim životom. Na starim ognjištima je u tom ruralnom prostoru ostala samo nemoćna čeljad, starice i starci kojima sada, takoreći, ni čašu vode nitko ne može dati, a kamo li redovito i kvalitetno skrbiti o njima. To je, nažalost, aktualna demografska slika ne samo tog dijela Hrvatske, gotovo jednaka onoj u inim gospodarski nerazvijenijim područjima Lijepe Naše.
O starohrvatskoj kulturi i civilizaciji te sigurnom življenju na tom području, u moćnoj i snažnoj hrvatskoj državi još u doba kneza Trpimira i njegovih nasljednjika – posebice za Branimira kada je papa Ivan VIII. još 7. lipnja 879. (na Spasovo) primio Hrvatsku u Zajednicu zapadnih europskih naroda (‘Hrvatska se svrstala u krug zapadne Europe’) i tako joj dao pravni međunarodni status, odnosno kada je Hrvatska priznata neovisnom državom – govore mnogi materijalni i pisani dokumenti, ne samo otkriveni grobovi i kapele, bogati nakiti i metalni predmeti, urezani napisi u kamenu (kojih je još puno pod zemljom u dalmatinskom kršu), nego u prvom redu Trpimirova darovnica izdana 852. u Bijaćima nadomak kaštelanskom Radošiću podno prijevoja Malačka. Naime, mnogi pitaju nije li Europa u dalmatinskom kršu nazočna više od dvanaest stoljeća? U toj kolijevci suvremene hrvatske države redali su se hrvatski kraljevi, čak njih četrnaest, svi hrvatskoga roda, krvi i jezika: od Tomislava do Zvonimira.
Današnji potomci u tom zagorskom dijelu Splitsko-dalmatinske županije ponose se njihovim djelima, baš kao i djelima – ostavštini svojih predaka. Diče se svojim raznolikim i bogatim povijesno-kulturnim naslijeđem. Vremešniji stanovnici Lećevice podsjećaju kako su imali općinu još u XIX. stoljeću kada je bila sastavljena od 14 sela, te je kao takva djelovala sve do uoči Drugog svjetskog rata. Ističu kako je bila poznata i priznata kao jedna od većih središta u Dalmatinskoj zagori. Imala je svoju poljoprivrednu zadrugu, nekoliko manjih poduzeća, mljekaru, četiri gostionice, nekoliko mesnica, jedan od najpoznatijih robnostočnih sajmova (tradicionalni ‘dernek’) svakog četvrtka kada bi se u Lećevici okupilo i do tisuću ljudi, najviše stočara i trgovaca te se živjelo bogato i sigurno.
»Sada je od te bivše, samo jedne općine, skrojeno čak njih 4-5. Zato je Općina Lećevica postala nemoćna jer nema ni jedan izvor prihoda te teko životari zahvaljujući državnoj i potpori Splitsko-dalmatinske županije. A cijela župa Lećevica ima tek 360 stanovnika, a osnovna škola je spala ispod 20 učenika. Čini se kako je ipak zaustavljeno iseljevanje iz tog dijela Dalmacije, a i gradovi više nikome ne nude radna mjesta niti stanove, poseobica ona iz koji se gospodarski objekti, proizvodni i uslužni pogoni, svakim danaom sve više izvlače u radnje zone, u njihovu zaleđu. Ali je i dalje očigledan problem u tome što nema pravog, masovnog povratka na stara ognjišta gotovo u cijelom dalmatinskom zaleđu, izuzevši tek neke obitelji. Riječ je o onim obiteljima koji su ostvarili zakonskog pravo na mirovinu. No oni se na djedovinu ne vraćaju sa svojim sinovima i kćerima, unucima i unučicama, kojima su kuće i stanove ostavili u gradovima«, upozoravao je župnik fra Tomislav Brekalo, dugogodišnji župnik Lećevice.
Lećivičani kažu kako svaki projekt udahnjuje život u njihov već desetljećima iseljeni prostor u zaleđu morske obale te oplemenjuje taj dalmatinsko-zagorski krajolik. Također gaje nadu kako će se život u njihovu kraju ponovo obnoviti. Vjeruju da će to biti onog dana kada više progovori razum, nesebičnost, domoljublje i plemenitost ljudi te gospodarskih subjekata, dakako državnih i županijskih institucija, razvijenijih sredina, koji bi inicirali zajedničke razvojne programe u tom dijelu Hrvatske, uz pokretanje i brži razvoj poduzetničke zone. Samo bi to uz izgrađenu infrastrukturu, koja većim dijelom i postoji u zaleđu Kaštela (s više od 40.000 stanovnika), donekle oživjelo taj iseljeni hrvatski krajobraz. Na, to već godinama s pravom upozoravaju naši vrsni demografi, od kojih mnogi naslućuju i možebitno doba kada bi se ti pitomi, mediteranski prostori opet počeli naseljavati. Istodobno tvrde kako se tu, svatko tko želi raditi, i ne baš uz velik trud, može solidno živjeti naravno uz realizaciju konkretnih razvojnih projekata u gospodarskim djelatnostima – uglavnom u malim obiteljskim OPG-ovima.
Doima se kako obnoviteljski pothvati, ipak, potiho naslućuju postupni povratak iseljenog svijeta u sela kaštelansko-trogirskog zaleđa odnosno dijela Dalmatinske zagore, dok je ponad Radošića, na obližnjem prijevoju Malačke, uređeno i ekoetno-područje s rekreacijskim stazama gdje je sagrađen i planinarski dom, a i u Škopljancima svake godine itekako privlačna ‘Seoska olimpijada’.
Više u kategoriji: vijesti dopisnika
Tekst i foto: Nedjeljko Musulin
