Greta Gjanković bila je kuma obitelji Pjera Skrivanelija koja je darovala Muzeju grada Trogira djelo C. Dujšin Ribar
Galerija Cate Dujšin Ribar koja djeluje u sastavu Muzeja grada Trogira od nedavno je obogaćena vrijednom donacijom obitelji Pjera Skrivanelija iz Zagreba.
Cata Dujšin Ribar (Trogir, 17. 10. 1897. – Zagreb, 8. 9. 1994.), slikarica bogatog društvenog života prijateljevala je s Ivanom Meštrovićem, Emanuelom Vidovićem, Belom i Miroslavom Krležom, Brankom Gavellom.. Vrlo bliska Catina prijateljica bila je i gospođa Greta Gjanković.
Vrsna portretistica kakva je bila, Cata je naslikala cijeli niz ljudskih lica – što poznatih, što nepoznatih… a sredinom 20. stoljeća naslikala je i svoju dugogodišnju prijateljicu, spomenutu gospođu Gretu te joj taj portret poklonila.
Greta Gjanković…
Niz godina slika je pripadala obitelji Pjera Skrivanelija, čija je Greta bila kuma. Ova je obitelj velikodušno darovala ovaj portret Muzeju grada Trogira koji ga je izložio u Galeriji Cate Dujšin Ribar.
Tako je Dubrovčanka gospođa Greta Gjanković pronašla svoje mjesto u Trogiru, uz Catine pejzaže, autoportrete i portrete nepoznate žene (oko 1920.), tete Jele (1936.), Glumice (1960.), Dubravka Dujšina (1946.) Nikice Tomasseo (oko 1918.), Moje prijateljice (1960.), Udovice (1968.).
Novi portret u Galeriji Cate Dujšin Ribar možete doći razgledati svaki dan – radno vrijeme Muzeja grada Trogira tijekom srpnja i kolovoza je 09:00 – 12:00 te 18:00 – 21:00.
Ovim putem zahvaljujemo gospodinu Niki i cijeloj obitelji Pjera Skrivanelija na darovanju i ukazanom povjerenju.
„Ona svjesno neće lice rastrgano pretjeranim emocijama i pretvoreno u bezličnu ekspresionističku masu. Ona ga na svom platnu hoće ravno iz ruku prirode, onakvo kakvim ga je ona stvorila i toga časa joj ga pružila da ga zabilježi. Ona neće korigirati onu koju smatra gospodaricom svoje imaginacije, ali si ostavlja pravo da jednim, ponekad doista samo jednim, nepogrešivim udarcem kista zabilježi život koji strastveno pulsira ispod epiderme. Zato njezini portreti djeluju mirno, ali žive drhtavi od senzibilnosti koja kroz njih protiče, dostatni sami sebi, prelijepi u svojoj bogatoj nutrini.” ~ Magda Weltrusky
