Frane Radak – slikar i umjetnik života
Ugledni hrvatski likovni umjetnik i pedagog, akademski slikar Frane Radak rođen je blizu Šibenika 1935.g., a živi i radi u Zagrebu. Intrigantnog izričaja Radak plijeni svojim uljima na platnu vatrometom boja (od hladnih do jarkih, tipično mediteranskih) koje su snažni element u njegovu slikarstvu. Zanimljivog Franu Radaka pronašli smo na njemu dragom mjestu, a to je dječje odmaralište doma za nezbrinutu djecu iz Vinkovaca koji su pripremili likovnu koloniju u Supetru na Braču.
Naš kolega Rajko Škarić pripremio je prigodni razgovor s uvaženim umjetnikom koji mu je između ostalog potvrdio kako su njegove slike stilizirani motivi marina, mrtve prirode i primorskih pejzaža, te impresivni aktovi neprepoznatljivih lica.
Frane Radak motiv svodi na plošni svijet dvodimenzionalnog i dalje stremi apstrakciji. Njegovo slikarstvo je utemeljeno na dugogodišnjem radu i obrazovanju, jer je nakon škole primijenjenih umjetnosti na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti diplomirao slikarstvo 1963. godine u klasi prof. Otona Postružnika, a kasnije radio pod snažnim utjecajem Ive Šebalja. Uz znanje i pamćenje, njegovo je slikarstvo duboko ukorijenjeno na zasadima avangardnih pokreta s početka 20. stoljeća.
Na kraju priče o našem umjetniku, slikaru i pedagogu donosimo i profesionalnu kritiku, koju potpisuje poznati likovni kritičar Ivo Šimat Banov.
R. Škarić
Likovna kritika
„Slike Frane Radaka ne otkrivaju niti izvikuju metafizičke i metaforičke sadržaje. One su supstancijalne, tvarne, to što jesu. Plan slike funkcija je stvorenog. Intelektualna i emocionalna osjetljivost umjetnika nije od slika stvorila trag kao ni posvećeni ‘oltar ljepote’, ona je stvorila križne postaje, cezure, gradilište na kojem se ruši i dograđuje, raslojava i objedinjuje, zbližuje i razdvaja. Ona je plan kompozicijske, kolorističke i predmetne sinteze. Lubanje, kuće, krovovi, figure, kistovi, fragmenti su figuralnog, predmetnog svijeta koji je (u svojoj jasnosti) doveden u pitanje zbog „produbljivanja“’ slike, radi motiva koji ne želi biti prepisan, već iznuđen (a zatim i vidljiv). Motiv stoga, izvire iz tvari slike, a ne proizlazi iz svijeta viđenog i dovedenog na plan slike. Sloj doživljenog i sloj vidljivog najzornije se pomiruju u motivu lubanje, vjerne eksplikacije oblika, dok crnina duplji, deformacije krivulja (forme) ostaju proporcionalne intenzitetu doživljenog. Njegove su boje ugašene, sjenovite, nikad čiste. One nemaju svoj predmetni identitet niti lokalni kromatski intenzitet. Shodno tome, koloristike vrijednosti nisu nikada ‘vrijednosti po sebi’, a njihov prigušeni i mukli odjek podvlači egzistencijalnu melankoliju – svjedoka čovjekove nazočnosti, par exellance! Unutar ovog djela trebamo razlikovati dva principa: graditeljski i emotivni. Dok prvi pretpostavlja graditeljsku solidnost, drugi označava princip funkcioniranja stvorenog organizma. Prvi pretpostavlja snagu sinteze, vezivno tkivo boje i oblika, drugi sam krvotok djela. Iz ovih tvrdnja proizlaze neke podudarnosti slikarstva Frane Radaka sa srodnim slikarskim poetikama (Ivančić, Šebalj, npr.), ali to su tek formalne analogije koje se odnose na zajedničko iskustvo. Niti dakle organska tjeskoba Ivančićevog martirija, niti bolni hedonizam Šebaljeve slike. Bez nametnutih konvencija govora nekog tuđeg iskustva, ovdje je stvoritelj analogan stvorenom, morfologija njegovog stila, morfologija je njegovog ljudskog i umjetničkog lica.“
Ivo Šimat Banov
D. Šabić i R. Škarić