U sklopu Zagreb Classic festivala pod otvorenim nebom Zagrebačka filharmonija izvodit će najbolja djela legendarnih skladatelja filmske glazbe Ennija Morriconea i Nina Rotija
– Bez glazbe ne bi bilo ni filma, poput slike bez okvira. Ona upotpunjuje taj doživljaj, glazba je ona umjetnost koja filmu daje vrednotu više, i posebnu čar – kaže Mirko Boch, ravnatelj Zagrebačke filharmonije koja često svira koncerte upravo filmske glazbe, a prije četiri godine imali su priliku s Ennijem Morriconeom zasvirati u Areni Zagreb.
– I Morricone i Rota napravili su sjajne filmove. Kad se sjetim “Bilo jednom na zapadu”, “Kuma”, to su neke od najljepših skladbi koje su stvorila ta dvojica Talijana, predstavnici svjetskih trendova, sjajni, specifični i unikatni umjetnici koji zaslužuju da im mi, Zagrebačka filharmonija, odamo hommage.
Vjerujem i da će publika nakon tri godine suše, pandemije i svega, napokon doći na svoje i uživati u ponedjeljak na Tomislavcu, a i nama je zadovoljstvo i ponosni smo što možemo izvoditi njihovu glazbu – poručio je Boch. Zanimljivo će svakako biti i čuti kako Morriconeova glazba zvuči u izvedbi velikog orkestra Filharmonije, jer on je sam, zbog ograničenja filmskih budžeta, često morao improvizirati.
Kada nije imao pristup čitavom orkestru, kao u vesternima Sergia Leonea koji su ga proslavili, koristio je zvižduke, glasove, zavijanje kojota, drombulje, zvukove pucanja bičem i pucnjeva, kako bi savršeno dočarao atmosferu u pojedinim scenama. Kada je skladao za film “Šaka puna dolara”, prisjetio se poslije, zamišljao je seljaka koji živi od zemlje, daleko od svega, i sluša neki daleki, nostalgični zvuk.
A Leone ga je jednom, kada je radio na “Bilo jednom na zapadu”, u kojem svaki od glavnih likova ima vlastitu glazbenu temu, zamolio da glazbu napiše unaprijed, prije snimanja filma. Zatim bi je na setu glasno puštao na zvučnike, kako bi se glumci uživjeli u uloge. Morricone nije volio, doduše, kada bi ljudi te filmove nazivali “špageti-vesternima”. – To su “talijanski vesterni”! Meni ne pada na pamet američke vesterne zvati “jenkijevskim” – kazao je.
Nikada nije napustio Rim, nikada nije naučio engleski jezik i sve velike svjetske face koje su s njim htjele raditi, morale su doći k njemu.
I dolazili su k njemu gotovo svi najveći redatelji 20. i 21. stoljeća.
Za Oscara bio je nominiran čak šest puta, za glazbu u filmovima “Dani raja” Terrencea Malicka “Misiju” Rolanda Jofféa, “Nedodirljive” Briana De Palme, “Bugsy” Barryja Levinsona i “Malenu” Giuseppea Tornatorea. Zlatni kipić dobio je pak tek, gotovo prekasno, za “Mrsku osmorku” Quentina Tarantina.
Kontroverzni Tarantino godinama ga je ganjao za svoje filmove, Morricone je odbijao, a u njemačkom izdanju Playboya čak je izašao intervju u kojem skladatelj Tarantina naziva “kretenom”, a njegove filmove “smećem”. Morricone je tvrdio da su te izjave fabricirane i izvučene iz konteksta te na koncu napravio i oskarovski soundtrack za “Osmorku”.
Uz Alexa Northa jedini je kompozitor kojem je dodijeljen počasni Oscar za životno djelo, a čak je sedam puta nominiran za Grammyja…
Cijeli članak možete pročitati na: vecernji.hr
Foto: Vandeville/ABACA