U Bjelovaru je završen 4. skup „Esperantisti Bjelovara svome gradu” koji je okupio više od stotinu esperantista iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Mađarske i Kine.
Skup je održan u povodu 260. obljetnice grada Bjelovara, a centralni događaj bilo je otvorenje izložbe „Šačica svijeta” u Gradskom muzeju, na kojoj su prikazani eksponati iz Australije i Papue Nove Gvineje, koje je poznati istraživač, putopisac i esperantist Tibor Sekelj sakupio tijekom svojih putovanja 1970. i 1971. godine, a nalaze se u posjedu Gradskog muzeja u Senti.
„Šačica svijeta” u Bjelovaru
Na otvorenju izložbe govorio je gradonačelnik Bjelovara, gospodin Antun Korušec, koji je pored ostaloga rekao: „Bogatstvo našega grada su nacionalne manjine kojima se Bjelovar ponosi, a ponosimo se i esperantistima koji su stoljetna tradicija ovoga grada i koji su ovakvu izvanrednu izložbu ugradili u svoj program.” Na otvorenju su bile i zamjenice gradonačelnika, gospođe Lidija Novosel i Jasna Višnjević te zamjenica župana Bjelovarsko-bilogorske županije, gospođa Đurđica Ištef Benšić te brojni drugi gosti i uzvanici. U Papuanskom dnevniku, kao i u nekim drugim putopisima, Sekelj piše o ljudima koji su tu bili prije njega, ali sada to čini u većoj mjeri, precizno spominjući naslove knjiga koje je čitao (ili čita na terenu), upuštajući se u duža dokumentarna pripovijedanja.
Esperantisti Bjelovara
„Osim navedenih autora i niza drugih, manje ili više poznatih imena, tu su i nezaobilazni pioniri antropologije Bronislaw Malinowski i Margaret Mead čija se istraživanja vežu uz sam spomen plemena na Novoj Gvineji”, rekao je prof. Juraj Bubalo, i dodao:„Jedno cijelo poglavlje posvećuje „susretu s Mikluhom Maklajem” da bi opisao posjet mjestu gdje je prije sto godina živio veliki ruski istraživač. Bio je ne samo znatiželjan, nego i istinski zainteresiran na terenu saznati što je više moguće o prvom etnologu koji je među urođenicima živio da bi ih proučavao. Od lokalnih domorodaca Sekelj je pokušao saznati mitove koji su se o Maklaju očuvali u usmenoj predaji, a u vezi slavnog istraživača u Sidneyju je potražio i njegova praunuka. Osim kao začetnik niza istraživača-etnologa kakvima je i sam pripadao, Maklaj mu je zasigurno imponirao i svojim humanističkim svjetonazorom kao prvi koji je, kako je Tolstoj zapisao, „svojim iskustvom van svake sumnje demonstrirao da je čovjek svugdje čovjek”. Isto uvjerenje, za koje je svuda u svijetu nalazio dokaze, i Sekelj je zastupao u svom radu. Da je ikada imao ikakvih rasnih predrasuda, simpatično piše u Papuanskom dnevniku, jedna besprijekorna stjuardesa s tetoviranim znakom svog plemena na sljepoočnici, koju je upoznao na lokalnom letu, bila bi prava osoba da s njima zauvijek raskrsti. Osim što je pomoću kamere i magnetofona bilježio plemenski način života, Sekelj je na putu revno brinuo o prikupljanju predmeta za etnografsku zbirku. Budući da je u vrijeme kad je pisao knjigu, pet godina poslije putovanja, već bio direktor muzeja u Subotici, sa svježom magistarskom dizertacijom o „muzeju budućnosti”, o tome mjestimično govori i u knjizi. Fasciniraju ga ritualne maske, instrumenti, amajlije, kamene sjekire u vezi kojih ga zanima njihovo značenje i izrada; upućen je u lokalnu aferu o nelegitimnom otkupljivanju kipova predaka; domaćinima iznosi ideje o oživljavanju i održavanju starih tradicija: predlaže im gradnju nove „kuće duhova” u kojoj bi se stari predmeti čuvali, a novi prodavali; raspituje se za predmete, ali ih ne kupuje kad su cijene odmjerene prema mogućnostima američkih kolekcionara; s mladim australskim trgovcem etnološkim predmetima obilazi sela Abelama i otkupljuje maske, kipove i razne kultne predmete; htio bi, piše, svoju zbirku kompletirati i oružjem Abelama, ali ovi ih tzv. „divljaci” nemaju, jer „ne ratuju oružjem, već poklanjanjem vama…”
Izložbu je popratio simpozij o djelu Tibora Sekelja, na kome su govorili novinar Zlatoje Martinov iz Beograda („Poezija Tibora Sekelja”), publicist Đorđe Dragojlović iz Subotice („Naš(ne)poznati korifej”), radio-urednica Yu Jianchao iz Pekinga („Tibor Sekelj u Kini”) te profesor Juraj Bubalo iz Zagreba („Tibor Sekelj, svestrani putnik”), a potom je promovirano upravo objavljeno esperantsko izdanje Sekeljeve knjige „Papuanski dnevnik” u prijevodu Josipa Pleadina.
Popratni sadržaj skupa bilo je recitatorsko natjecanje u esperantskoj poeziji u tri uzrastne kategorije. Među učenicima osnovnih škola najbolja je Ivana Pleskina iz Rijeke, od srednjoškolaca Ivana Kolarić iz Đurđevca, a u kategoriji odraslih Marija Jerković iz Zagreba. Na kraju programa promovirana je poetska zbirka „Minijature” (na hrvatskom i esperantu) križevačke autorice Milice Ježovita-Levak. Za nas Dalmatince novost je bila i to što je na natjecanju bilo riječi o recitaciji „Jablani” Jure Kaštelana, prevedene na esperanto, što je popračeno dugotrajnimaplauzom publike.
Sudionici skupa prethodno su obišli crkvu Svetog Trojstva i Etno-park u Velikom Trojstvu, Romsku kuću u Maglenči i druge kulturno-povijesne znamenitosti ovoga kraja.
Davor Grgat