Imotski je prije Drugog svjetskog rata imao dvije limene glazbe, nekoliko muških i ženskih zborova, dvije-tri klape i veliki crkovni zbor svoje župe. Njegove dvije glavne ulice, Pazar te ona što ide od staroga Volta do ulaza u Modro jezero skoro svaki dan bile su na poseban način ozvučene predivnim melodijama što su ih na svojim pijaninima izvodili najnadareniji članovi imućnih obitelji. U samo jednoj ulici bilo je čak 14 vrhunskih klavira i to najpoznatijih ondašnjih svjetskih obilježja. Zapravo, Imotski je bio grad veselih ljudi i dobre pjesme. A, i poslije rata tradicija pjevanja i sviranja nastavila se, dakako u nešto skromnijem, ali još uvijek vrlo kvalitetnom izdanju. Imotski je bio prava pozornica mnogih vrhunskih pjevača. O nekima smo pričali u našoj prvoj pripovidi. Tu svakako treba istaknuti šjor Leona Tadića, šjor Tona Tadića, Abrama Raku, Filipa Vučemilovića, Tonka Včemilovića, da dalje i ne nabrajamo. No, bilo je i prava mala vojska mladih nadarenih pjevača. I ljubomorno su tu svoju pismu čuvali Imoćani. Rijetki furešti bi se mogli uklopiti u te male predivne i savršene orkestre, klape, zborove. Posebno klape, koje su dan-noć pjevale od stare Domljanove kuće do Velike vidilice na Modrom jezeru.
A ova pripovid upravo govori o jednoj iznimci u tom glazbeno slavujskom ozračju Grada na gori.
Šetali ti tako u jedno kasno ljetno poslije podne starom gradskom Pjacom od Boškove kavane do šjor Tonove brijačnice i dalje do vidilice Modrog jezera, šjor Jozo Težulat i šjor Anteša Lončar. Oba vrsni pjevači, članovi zborova, klapa, glazbe.
I kada su bili u blizini staroga Betuna u samom srcu Pjace, ni razgovarat nisu mogli od cike i vike djece i onih starijih. Igralo se na male branke na Betunu, ispod kojega je bilo kino, ali balun zvani „krpaš”, napravljen od starih čarapa, napunjen starim krpama i papirom, nemilice se udarao bosim nogama „velikih” nogometnih zvijezda pojedinih ulica. I tako u tom metežu vike i trke šjor Jozo odjednom zaviče:
– Dico, dosta, da vas čuo nisam!
A kako se onda cijenila i poštovala svaka riječ starijega, od puste vike i cike nastade tajac.
– Šutite minut da čujem odakle dolazi neka lipa pisma- reče ponovno šjor Jozo te zajedno s Antešom postave obje ruke na uha kako bi bolje čuli. I baš u toj sada već i grobnoj tišini neki opojni muški glas zapjeva:
Da nije jubavi, da nije jubavi, da nije jubavi ne bi svita bilo….
– Čuješ ti Anteša pismu? Ko ono piva poviše Leline slastičarnice? Bogme piva lipo, nije naš.
– Nije sto posto, veli Anteša.
– A ko može bit? – čudom pita šjor Jozo.
– A da nije s gramofonskih ploča? – reče Anteša.
– Ma ne zajebaji, vidiš da piva uživo, brate piva ko Janka Peće gvardelin.
– Je, brate, je, nema se šta kazati. – reče Anteša.
I dok su oni pričali mali nogometaši dočekaše nekoliko minuta za odmor, iz Boškove kavane izišli poslije podnevni igrači bilijara, izišla iz svoje slastičarnice šjor Lela Pavića i svi slušaju pjesmu. I onda odjednom i zvuci gitare, pa opet pjesma. Kontrado, kontrado… nema što, pjeva li, pjeva.
I šjor Jozo prvi dođe ispod prozora odakle se čula pjesma i poviče:
– Tko to gori lipo piva, da vidimo ko je?
I odjednom se na prozoru pojavi neka muška faca s kapom napravljenom od novinskog papira, kompletno pošprican bojom. U jednoj mu ruci pinel za pituravanje, u drugoj drži gitaru.
– Ja sam, ko me triba? – reče neznanac.
– Čiji si mali, odakle si? – pita šjor Jozo.
– Ja sam vam novi pitur što je doša u Imotski i zovem se Karlo. A, je li zabranjeno pivati ode?
– Ma nije – reče Anteša – nego mi mislili da piva neki iz naše klape.
– Pa ako je loše, ja se izvinjavam. – reče Karlo.
– Ma di je loše, kume, nego dođi doli da zapivamo zajedno.
I tako se na Betunu odjednom stvori klapa od pet šest odličnih pjevača. Karlo piva prvi glas, Anteša bariton, šjor Jozo bas, stvoriše se i drugi tenori i padne pisma da su s njom pjevale i imotske kamene kuće. Prekinuo se nogomet, skupilo se onih koji su se vraćali s kupanja u Modrom jezeru. Glavna faca bio je Karlo, Karlo pitur koji je došao u Imotski i odmah ga osvojio svojim predivnim glasom. Odmah bijaše primljen u najbolju klapu, Imoćani ga primiše kao svojega. Nitko nije pitao odakle je došao, čiji je i kako mu je prezime. Bio je to Karlo koji se kasnije i oženio i dugo živio u Imotskom. I pjevao je stvarno ko gvardelin.
