Dioklecijanova palača je antička palača cara Dioklecijana u Splitu. Oko 300. godine podigao ju je rimski car Dioklecijan i u njoj boravio nakon povlačenja s prijestolja (305.) do smrti (316.).
Sagrađena je u uvali poluotoka 5 km jugozapadno od Salone, glavnoga grada provincije Dalmacije. Ostaci palače danas su dio povijesne jezgre Splita koja je upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi još 1979. godine.
Na osnovi podataka iz rimske karte, poznate po srednjovjekovnom prerisu (»Tabula Peutingeriana«), u toj je uvali već ranije bilo naselje Spalatum, kojemu ostaci i veličina do danas nisu utvrđeni. Početak gradnje Dioklecijanove palače nije točno utvrđen. Pretpostavlja se da je to bilo oko 295. godine, nakon uvođenja tetrarhije (vladavina četvorice). Ipak, deset godina nakon te odluke, kada je Dioklecijan abdicirao 305. godine, palača još nije bila dovršena, a postoje naznake da su se neki radovi odvijali dok je car boravio u njoj. Po čijoj je arhitektonskoj ideji palača izgrađena i tko su bili njeni graditelji, nije poznato.
Međutim, uklesana grčka imena Zotikos i Filotas, kao i brojna uklesana grčka slova ukazuju na to da je određeni broj graditelja bio porijeklom iz istočnog dijela carstva, tj. da je Dioklecijan doveo sa sobom majstore s Istoka. Ipak, velika je vjerojatnost da je veliki dio radne snage bio lokalnog podrijetla. Osnovna građa je dolazila iz neposredne blizine. Bijeli vapnenac je dopreman s Brača i ponešto iz Segeta kraj Trogira; sedra se vadila iz korita obližnjih rijeka, a opeka se izrađivala u salonitanskim i drugim radionicama smještenim u blizini. Građevina kao cjelina nije imala neposredni uzor u dotadašnjem rimskom graditeljstvu. Njena izvornost proizlazi iz osnovne funkcije i prilagodbe položaju.
Svojim oblikom nalikuje kastrumu – vojnom logoru. Vanjski su zidovi gotovo pravokutni, a kule na uglovima palače slijede tradiciju vojne arhitekture. Budući je palača bila udaljena od najbližeg velikog grada 6 km (Salona), bila je okružena bedemima. U južnom, raskošnijem dijelu, koji je zbog izravnavanja sa sjevernim bio podignut nad zasvođenim supstrukcijama (tzv. podrumi palače), nalazili su se objekti namjenjeni carskoj obitelji. Na sjevernoj fasadi bio je glavni ulaz u palaču s dvostrukim vratima s arhitravom – porta aurea (Zlatna vrata), na kojem je ležao luk s nišama u kojima se se nalazili kipovi (vjerojatno Jupitera i četiri tetrarha). Od dviju glavnih ulica, cardo je vodio na peristil, otvoreni prostor ispred carevog stana, na čijoj se lijevoj strani nalazio carev mauzolej (danas katedrala sv. Dujma). S desne strane peristila nalazila su se tri hrama. Prvi je Jupiterov, a druga dva danas se nazivaju Kibelinim i Venerinim, iako ti nazivi nisu potvrđeni. U carev stan ulazilo se iz protirona preko vestibula. Nekadašnji se raspored prostorija može rekonstruirati uz pomoć prizemnih dvorana, koje su jednakog rasporeda. Palača je u tlocrtu zamišljena kao pravokutnik, ali je prilagođavanje terenu, prilikom gradnje, nametnulo manja odstupanja. Šesnaest kula na pročeljnim zidovima prema kopnu daju palači obilježje utvrde. Po svojoj kompoziciji Dioklecijanova palača nosi u sebi elemente carske vile, helenističkog grada i utvrđenog vojnog logora (castrum).
U razdoblju slobodne srednjovjekovne komune, između 12. i 14. stoljeća, dolazi do većeg arhitektonskog razvoja, kada su brojne srednjovjekovne kuće ispunile ne samo rimske zgrade nego i veći dio slobodnog prostora ulica i trijemova. U tom razdoblju započinje i izgradnja romaničkog zvonika katedrale sv. Dujma. Romanička je umjetnost zastupljena i radovima velikih majstora kao što su Andrija Buvina koji je izradio drvena vrata katedrale u 13. stoljeću i Juraj Dalmatinac, iz čije su radionice potekle raskošne plemičke palače u oblicima venecijanske gotike s naznakama renesanse (npr. palača obitelji Papalić). U katedrali je i njegovo remek-djelo, oltar sv. Staša.
Od 7. stoljeća palača živi kao grad Split, koji se već od ranog srednjeg vijeka širi prema zapadu i u više navrata zatvara zidovima. Adaptacije sakralnih objekata palače u splitsku katedralu i krstionicu, predromaničke crkvice sv. Martina i Gospe od zvonika, predromaničke, romaničke, gotičke, renesansne i druge građevine, svjedoci su neprekidnog života grada i nastanka novih kvaliteta, koji sa sačuvanim dijelovima Dioklecijanove palače čine cjelinu najvećih vrijednosti graditeljskog nasljeđa.
Dioklecijanova palača nije samo izvanredan antički spomenik, nego je i nacionalno i svjetsko dobro. Zajedno s kasnijom srednjovjekovnom dogradnjom ona čini vrijedan arheološki i povijesno-umjetnički kompleks i zato je 1979. godine uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine.
D. Šabić