Cvijeta Zuzorić (Flora Zuzzeri) najzorniji je dokaz kako i koliko trajan i snažan dojam u vremenu i prostoru može ostaviti neka (prošla) strast i (prošla) ljepota (tijela i duha). Od jednog pjesničkog zrcala do drugog ona se neprestano odbija, sve dok umnožena u beskraj ne iščezne na mjestu odakle je i potekla. Na dva njena sačuvana portreta može se vidjeti sve ono što je na Cvijeti dopušteno vidjeti, tako da fascinacija ima oslonac, a mašta manekenku, odnosno osobu u prizoru u kojem jedna realna biografija otvara prostore imaginarnog. Sve je to zato da bi se pokazala prava priroda stvarnosti koja je oblikovala ono što s pravom možemo nazvati fenomen Cvijete Zuzorić.
Prisjetimo se bitnih činjenica. Cvijeta Zuzorić rođena je 1552. u Dubrovniku. Još kao mala s majkom Màrom i ocem Franom, trgovcem, preselila se u Anconu. Ondje se 1570. udala za firentinskog plemića, trgovca Bartolomea Pescionija. S njim, kao ambasadorom Firence u Dubrovačkoj Republici, u rodni Grad se vratila te iste godine. Odatle je morala otići 1583. Umrla je u Anconi 1. XII. 1648. godine. Bila je pokopana u grobnicu svog oca, u crkvi San Francisco ad alto. Danas se ne zna gdje joj je grob. Imala je još pet sestara (Niku, Lukreciju, Elizabetu, Katarinu i Margaritu) i četiri brata (Petra i Nikolu koji su bili redovnici, te Vlaha i Bernarda, koji su bili trgovci).
Zna se da je pisala pjesme i skladala glazbu. Ništa od toga nije (do danas!) pronađeno. Pjesme Cvijeti Zuzorić pisali su, a i djela posvećivali, njeni suvremenici Dominko Zlatarić, Miho Monaldi, Miho Bunić Babulinov, Marin Battitore, Cesare Simoneti da Fano, Gianbattista Boccabianca, Torquato Tasso. To je zacijelo činio i Dinko Ranjina te drugi. To pjesnici čine i danas. Nikola Gučetić (Gozze) napisao je o njoj / za nju dva djela: Dialogo della Bellezza detto Antos i Dialogo d’Amore detto Antos. Oba je objavio u Veneciji 1581. godine.
Cvijeta tada već deset godina živi u Dubrovniku. Mijenja ga svojom pojavom. Nakon nje tu više ništa nije isto. Kao da se stvara njen slučaj. Ono što je do tada bilo božanski lijepo, postaje samo lijepo; sve što je bilo samo lijepo, postaje osrednje; sve što je osrednje, postaje pokraj nje ružno; sve što je ružno, od tada postaje nepodnošljivo. Nastaje bankrot dotadašnje ljepote… Stvara se odium prema svemu što je neusporedivo s njom, ali i prema njoj. Wildeovskim paradoksom ljepota odjednom postaje ružna. Cvijeta (kao i mnogi) mora 1583. otići iz Grada. Niko Gučetić ( Gozze) izdaje u Veneciji 1584. djelo Discorsi sopra le Metheore d’Aristotele. Njegova žena Màra, rođena Gundulić u predgovoru, datiranom 15. VII. 1582. (dakle u vrijeme kada je Cvijeta još u Gradu) brani svoju prijateljicu od objedâ i pisanih nasrtaja.
U svakom slučaju, neusporediva Cvijeta Zuzorić najjača je upravo tamo gdje ne postoji. Pa je tako i o njoj spjevana pjesma „Cvijeta Zuzorić” s albuma Veče je naš prijatelj grupe „Buco i Srđan”) iz 1974.
Više u kategoriji: osobe, život, kultura
D. Šabić, mag. nov.