-Diko moja, evo ovako piši, neka se zna da je Dinka Rudež sa svojih 79 godina jedina ostala čuvarica narodnih nošnji Imotske krajine. I ponosim se time, dragi moj prijatelju i nema ti dana kada nisam s tim blagom u kontaktu.
Ili ih šijem, ili ih pripravljam, slažem, peglam, prozračujem, perem. Onda dovedem moju lipu dicu iz susjedstva i pričam im o nošnjama, pa im sašijem male izvorne nošnje, obučem ih i uživam u tome. A imamo se mi Vinjančani i Imoćani i čime podičiti, jer imamo lipe narodne nošnje. No to ti se danas sve zaboravilo, moj prijatelju, ritko koja kuća ima još negdi u kakvoj staroj škrinji na šufitu neki komad odiće i obuće od davnina. E, tako ti je vrime došlo, ali Dinka neće stati čuvati ih i šiti, pa dok me služe ruke i zdravlje.
Ovako nas je dočekala Dinka Rudež iz istoimenog zaseoka u Vinjanima Donjim na domak grada Imotskog, kada smo je zamolili da nam ispriča o toj svojoj ljubavi za očuvanjem imotske narodne nošnje.
Ulazimo u Dinku kuću i ravno pred nama spavaća soba. E, sada jel to soba ili mali etno muzej? Na desetke narodnih nošnji svih veličina. Po zidovima tek novo satkane stare domaće zobnice, u kutu stara škrinja koja , čini nam se jedva čeka da je otvorimo kako bi nam pokazala svoje blago. Čak i jedna velika lutka obučena u vinjansku narodnu nošnju u zibci. A na vješalicama kao u najurednijem butigu uredno posložene, muške i ženske nošnje raznih veličina. Na malim vješalicama dječje nošnje. Na desetke njih. Poslagala nam Dinka terluke, opanke, kudilju sa ovčjom vunom, vrteno, sve kao u nekoj davnoj priči. I onda sjela na drveni tronožac, otvorila poklopac one stare škrinje i iz nje iziđe povijest Vinjana . Jačerma, đilet, kumpara, pa jedna zobnica, pa terluke. Ode se nas zadah prošlosti tamo daleko, daleko.
-Možeš prijatelju krstiti ovo kako god hoćeš, ovo je za mene moj raj, moj odmor, moja ljubav. Još kada sam dite bila u mojim rodnim Rebićima, moji su mi roditelji usadili tu ljubav za ovim blagom. Onda sam se udala u Rudeže 1959. godine i ta se ljubav nastavila sve do dana današnjih. Onda sam tamo prije četrdesetak godina, točnije 1982.godine počela i sama šiti nošnje. Danas jednu, sutra drugu i tako nema dana a da nisam s njima, veli nam Dinka i nastavlja.
-Ma sve ti ja šijem isključivo ono što je sastavni dio naše narodne nošnje. Ovako: kape muške ženske, velike i male kumparane, đilete, gaće, košulje, podsuknje, pojaseve. Jedino ti moj prijatelju kupim ove srebrenkaste i zlaćane ukrase, jer to ne mogu napraviti. A također nabavila sam od starih i pravih majstora opanke i terluke, suknene bičve sama napravim, opletem ih od prave ovčje vune. S kudiljom i vrtenom u rukama sam prava majstorica, tako da je sve tu u mojoj glavi i mojim rukama.
Radim za odrasle i sada u posljednje vrime radim i za dicu. To me veseli i raduje. Ne radim ovo, niti šijem da bi ih prodala ,zaradila, već da bi ih ostavila svome sinu i svojoj unučadi i praunučadi s nadom da će ih čuvati, da će ih pokazivati drugima i tako kod njih probuditi osjećaje za našim starim navadama s kojima se moramo ponositi uvik i svugdi, priča Dinka.
Dinka je dugi niz godina i aktivna članica svoje udruge Vinjanska sloga, izvrsno pjeva gangu, plesala je u društvu Vinjansko kolo.
-Kad zapivam gangu i zaplešem naše izvorno narodno kolo, kada obučem ovu nošnju, viruj mi prijatelju mlađa sam odma trijest, četrdeset godina, osjećam se bolje, to me drži. Aktivna sam i to volim. Na žalost sada nas je samo pet u društvu. Nitko nam ne pomaže, nemamo potpore financijske, a triba za kombi za otići na susrete folklornih družina .
I do kada će Dinka biti sa narodnim nošnjama?
-Dok me bude, dok budem mogla sobom vladat, ako Bog da zdravlje ,do dugo. To me drži veli Dinka.
I kada smo mislili da je naša posjeta Dinki Rudež , čuvarici Vinjanskih i imotskih narodnih nošnji pri kraju došlo je i još jedno lijepo iznenađenje. Pripremajući se za ovi razgovor Dinka nam predstavi uistinu lijepu sliku.
Pričekaj prijatelju desetak minuta i vidit ćeš što je lipota. I onda nakon desetak minuta iznenađenje. Iz Dinkine kuće izlazi ona u narodnoj nošnji, sa kudiljom i vrtrnom u ruci, sa ukrasima koji su se nekada davno nosili na dernecima i susretima , na svadbama i blagdanima, a iza nje tri slatkice dva brata, mali Vlade( 9 )i Ante( 11) te sestra Iva (10) godina isto iz Rudeža , prvi Dinkini susjedi u posebno šivanim izvornim narodnim nošnjama. Za njih ih sašila njihova Dinka.
-Evo ovo su zavoljeli družeći se s našom Dinkom. Sada kada nema nastave skoro svaki trenutak iskoriste da odu kod nje i dok ona šije, pitaju je o detaljima nošnji. Drago mi je to da su djeca znatiželjna, a posebno su veseli kada ih ona obuče u narodnu nošnju, veli nam majka ove lijepe trojke.
-Moram učiti mladi naraštaj da zavoli ovo što imam i čuvam. Mnogi su to u Imotskoj krajini zaboravili, ali ja neću dok godi mogu disati, veli nam na kraju druženja čuvarica narodnih nošnji Imotske krajine.
Tekst i snimci:Braco Ćosić