Uz čašu vranca iz didova vinograda
U sobi punoj slikom i knjigom uspomena sretan u duši priča mi Ante „livajući“ u čašu crnoga vina šta ulivajući brzo nestajuću pjenu pravi…
Slušam ga osjećajući miris mi prepoznat…A moje misli odoše pod „prančioke“ Žužulova brijega…
Počeše slike „letiti“ u vrući kraj ljeta okupan suncem te „krošnje i krtoli“ puni na ramenu nošeni „kuli“ na dnu vinograda nježno ( pažljivo) slagani da nebi koje zrno otpalo- jer svako ono kap u sebi nosi.
I sliku badnja vidim di radost 2stupanja“ grožđa u mast se „stvori“.
Donesene „višalice“ sa velikim krompirom na mjestu odrezanu do Božića snagu daje …
I „lete“ slike „lete“, a Ante liva…A riječi mu zvone „ko da piva“ govoreći … Jure ovo je vranac iz vinograda dida moga….
Slušam ga…razumin ga i osjećam …
Sjetih se moje pjesme kad upitah korijen sa lijepim cvijetom „jesi li na njega ponosan“, a on mi odgovori „pitaj ga jeli mi zahvalan…“
„lipo Ante moj lipo“ jer tvoje riječi mi dadoše istinu tvoga „jučer“ i saznanja da znaš „koliko kapi znoja u kapi vina ima“.
Tvoj Jure!