Ovaj bend je divan, ovi mladići su nezaustavljivi i biti dijelom sinoćnjeg veličanstvenog rock ’n’ roll spektakla bila je čast i privilegija. Svakim novim koncertom osjećam kako ljubav prema glazbi koju izvode, prema njihovim pjesmama, stvaralaštvu, ostavštini i, bez presedana, koncertima koji su van ovoga svijeta, biva sve veća. Mick i Keith spremaju se zagaziti u jubilarnih 80, Ronnie ih prati s kojom godinom zaostatka, no na njima se godine ne vide, one su tu tek da nas podsjete koliko dugo kroče ovom zemljom čineći ju glazbeno, i uopće umjetnički, bogatijim mjestom.
Sedamnaesti nastup Stonesa u Austriji dogodio se tamo gdje ih se najčešće može i vidjeti, na nacionalnom stadionu koji nosi ime Ernsta Franza Hermanna Happela, glasovitog austrijskog nogometaša, jednog od najuspješnijih trenera koje je majka Austrija imala. Gotovo dupkom pun stadion, krcat dušama sa svim strana svijeta, došao se još jednom pokloniti i uživati u glazbi koju ova moćna mašinerija isporučuje dugih šest desetljeća. Nazivom ove turneje obilježavaju ovaj ogroman jubilej i volio bih kada se na tome ne bi zaustavili. Gledajući ih na pozirnici, a posebice Micka, ostavljaju dojam kako je ova još jedna u nizu turneja kojom obilježavaju okruglu brojku.
Setlista je poslovično bila odlična, s nekokliko pjesama koje su već desetljećima njezin nezaobilazni dio, njezin nukleus, srž i DNK. Pa ipak, svaku od takvih nastoje i uspjevaju emotivno drugačije prenijeti, izvesti i učiniti da ju i mi takvu poznatu, a svježu, drugačije doživimo. Da nije upravo tako, onda bi koncert od 19 pjesama (koliko ih je sinoć izvedeno) trajao 50-ak minuta, a ne cca 120 s kojom sekundom više. Sretan sam zbog toga, sretni su i svi oni koji su jučer stajali na koncertu (tribine nisu sjedile) i upijali ono što se s grandiozne pozornice tako snažno prolamalo bečkim zrakom.
Cijeli članak i fotogaleriju možete pronaći na: soundguardian.com
Foto: Pixabay