Bunar ili zdenac je umjetno izgrađen spremnik za vodu, uglavnom pitku, koja osim za piće služi i za napajanje stoke i pranje. Jedan od načina iskorištavanja vode je da se kopanjem u različitim materijalima zemljine površine kao što je zemlja, kopaju okomite okrugle rupe promjera do 2,5 m različitih dubina kojoj se stijenke oblažu u kamen ili betoniraju kako bi se spriječilo odronjavanje okolnog materijala i ulaska onečišćenja kroz porozne stijenke. Ovaj način izrade bunara najčešći je u područjima gdje je tlo zemljano. Drugi način je da se kopanjem u različitim materijalima zemljine površine kopa udubljenje širine do desetak metara neodređene dubine koje se nadsvodi kako bi se spriječilo onečišćenje. Ovaj tip gradnje bunara je najučestaliji u područjima gdje je tlo kameno ili pretežno kameno.
Treći način je da se u nepropusnom materijalu (kamen, ilovača) pronađe prirodno udubljenje koje se oblikuje u oblik bunara nadsvođenjem i obradom rubnih dijelova stijenki. Kod gradnje valja naglasiti da određeni bunari imaju “krunu”, tj. uzdignuće na samom otvoru koji olakšava izvlačenje vode iz bunara kao što su đeram, vitlo, pumpe i slični uređaji. Bunari koji nemaju “krunu” nazivaju se čatrnja u jednom području Dalmacije te BiH. Bunari akumuliraju vodu na više načina, a najčešći je da su spojeni sa olucima različitih objekata koji svojim krovnim površinama kišnicu sakupljaju i olucima odvode do bunara. Drugi način sakupljanja kišnice je uz pomoć terena prilagođenog da svojom površinom prikuplja i usmjerava vodu u bunar. Najrjeđi način je onaj na koji funkcionoraju arteški bunari, a to je iskorištavanjem “žive” vode, tj. prirodnih podzemnih izvora vode. Akumuliranje vode vrši se tijekom kišne sezone tako da se u sušnom razdoblju mogu koristiti zalihe vode gotovo neograničeno, osobito kod bunara većih dimenzija i arteških bunara. Arteški bunar je mjesto gdje voda, koja se u podzemlju nalazi pod tlakom, sama izbija na površinu. U okolici Dubrovnika bunari se često nazivaju i cisterne. Naime, cisterna je spremište (spremnik) tekućine. To spremište služi za prijevoz tekućina, kao što se npr. vagoni cisterne rabe za prijevoz tekućina, poglavito nafte, željeznicom. No, obično se cisternom podrazumijeva spremnik u koji se slijeva i sprema kišnica sa svrhom opskrbe vodom. Takva se cisterna u narodu naziva čatrnjom, gustirnom, gustijernom, gušternom, šternom i sl., a među stručnjacima i nakapnicom.
Ona dobiva vodu s naplova, koji tehničari zovu i sabirnom ili nakapnom površinom. Ove se cisterne grade u krajevima gdje u prirodi nema dovoljno podzemne vode, pa se narod mora služiti kišnicom. Kako se hrvatskim krajevima proteže najveće europsko područje krša (kras), na kojem postoji obilje vode samo u pojedinim vodnim tokovima, a na širokim suhim područjima vlada potpuna nestašica podzemne vode,onda su cisterne u Hrvatskoj mnogo češći objekt za opskrbu vodom nego u drugim zemljama. Susrećemo je po čitavom području hrvatskoga krša, posebno u Hrvatskom primorju, Dalmaciji, na otocima, u Gorskom Kotaru, Lici, Istri, ali i Hercegovini. Na tom teritoriju ima cisterni koje datiraju još iz srednjeg vijeka, osobito po starim gradovima i samostanima. Među njima ima iznimno lijepih radova. Tako su dobro poznate one u Dubrovniku i okolici, a zacijelo najviše ona u klaustru Dominikanskog samostana u Dubrovniku.
D. Šabić