DUGI RAT – Bogata povijesno-pomorska prošlost Hrvatske, pa tako i grada Omiša inspirirala je obitelj Mirka Peričića da ručnom izradom unikatnih modela jedrenjaka od 9. st. do danas. Rezultat je to 40-godišnjeg iskustva i istraživačkog rada na tom području. Mnoge makete brodova, napravljene u Dugom Ratu, nalaze se po cijlom svijetu.
To je bio povod da posjetimo gosp. Branka Peričića, 65 godišnjeg umirovljenika, koji je do prije par godina radio sa ocem, a nakon očeve smrti nastavio je nesmanjenom aktivnošću izradom starih modela brodova s nacrtom ili bez nacrta. „Dovoljno je imati sliku dotičnog broda da bi se napravila maketa, crtež ili skica, i na osnovu toga slijedi izrada brodova“.
– Koliko ste dosad napravili takvih brodova i koliko vremena utrošite za jedan osrednji model?
„Pa sa sigurnošću se ne može kazati koliko smo napravili maketa, to je teško kazati, ali u svakom slučaju riječ je o više stotina komada. Isto tako može se kazati da se za jedan malo kompliciraniji rad utroši oko 300 sati, što možete shvatiti koliko ljubavi i strpljenja zahtijeva ovaj posao“.
Koji je za Vas dosad najbolji brod?
„Već sam vam pokazao, omiška „Sagita“ je brod koji je zahtijevao najviše ljubavi i strpljenja, a i najvrijedniji je, ne samo po utrošenom vremenu ili po kvaliteti nego zato što je unikat. Nitko ovakvog nema, niti će ga imati, ukoliko ja ne dozvolim. Neki mediji prije desetak godina zainteresirali su se za taj brod, kako bi s njim promovirali Grad Omiš i Tuističku zajednicu, pa se je razmišljalo da bi se napravila vjerna kopija, bilo u prirodnoj veličini ili znatno umanjena. Razmišljalo se je napraviti prepoznatljiv znak Grada na Cetini ili, ako bi se smogla sredstva da bi se sagradio brod u prirodnoj veličini, koji bi Omiš prezentirao na domaćoj i inozemnim sajmovima brodova. Međutim kasnije nitko ništa“.
Vidim, ovdje imate 20-tak lijepih brodova, koji su to?
„Dobro ste zamijetili. Ono vam je „Amerigo Vespući“, to je brod talijanske reatne mornarice – školski brod, a zadnji brod što sam dovršio je brod „Bunti“, jedan od poznatijih brodova iz filmova. Ona tri su talijanski leuti, a ono trabakuli, bracere…, većinom iz naše okolice ili Dubrovnika“.
– Može li se živjeti od tog biznisa?
„Nikada ja ni moj otac nismo živjeli od toga. Uostalom, ja sam umirovljenik, a ovo mi je više zadovoljstvo – hobi. Uz to veoma uspješno pravim i slike – maketa brodova, koje pržim i to se strujom pali – pirografija. Na mojim slikama uglavnom su jedrenjaci. To mi je ponekad i zanimljivije, brže i lakše se radi, a poglavito do Domovinskog rata, lakše se moglo i unovčiti. U ono vrijeme postojale su radne organizacije koje su to kupovale, pa nikada nismo mogli ni napraviti, bilo maketa brodova ili slika koliko se je moglo prodati. Danas je rijetkost da se netko zainteresira i kupi maketu broda ili sliku…“, rekao je naš sugovornik.
Kako dolazite do materijala?
„Uglavnom kod većine brodova, pogotovo onih starijih sve djelove bočana, škarma, madiras, sve je rađeno ručno, a kod novih modela, recimo kod „Amigo Vespući“, ima tu relativno dosta kupovnih dijelova jer pojedine stvari, kao prozorska okna, jednostavno se ručno ne može raditi. To se kupi u Italiji, ali za montiranje tih dijelova se potroši dosta vremena, dok jarbol i jedra se rade ručno.“
I nakon svega toga, što biste imali još kazati?
Na mogu priječi činjenicu, a ne spomeniti omišku „Sagitu“. Naime, poznato nam je da je u povijesti Omiš slovio kao gusarski grad. To je njegova povijest. Tako npr. i dan danas u ljetnim mjesecima Omiš obilježava gusarsku bitku, u kojoj „Sagita“ ima odlučujuću ulogu. Svima treba biti jasno, da prava gusarska bitka ne može egzistirati bez njihove „Sagite“. Prezentirati gusarsku bitku sa novim brodovima nije originalno rješenje, nije ni pošteno i to nije to. Moja želja bi bila da bez ikakve nadoknade ponudim Gradu Omišu ili Turističkoj zajednici Omiša ovu maketu i da se na osnovu nje napravi nacrt-replika od metra, dva, da negdje bude izložen ili da bude vjerni model, na principu „Falkuše“, da obilazi sajmove, na kojima se promovira Omiš i njegova bogata povijest“, kazao je gosp. Branko Peričić.
Tekst i foto: Davor Grgat
