Imoćani,bar oni u samom srcu toga grada, u Varušu, nekada su se i više od mjesec dana pripremali za doček Božića. Svatko je u obitelji imao neki zadatak, bilo da se radi o majci, ocu, djeci, baki ili djedu. Onim najmlađima posao je bio ubrati bor ili jelku. Nije to bio lagan posao. Osim što se danima pješačilo po šumama u okružju Imotskog, trebalo je paziti i na brojne lugare, čuvare šuma koji su djeci utjerivali strah u kosti. No , nikada nisu mogli spriječiti one uporne da kući donesu božićno drvo. Nakon branja bora trebalo je ubrati mahovinu, iz okružja Modrog jezera donijeti za izradu Betlehema posebne stijene raznih oblika i veličina.
Majke su pripremale jela, kapurale (sarme), luganige (posebna imotska mesnata smjesa koja se stavlja u juhu),pekla se tuka, mlada gudica. Očevi su bili za to zaduženi. A stari djedovi i bake rezali bi pršut, donosili vino. Na sam Badnji dan uređivalo bi se božićno drvce, božićni bor. Oni najspretniji uređivali su betlehemsku štalicu. Danima bi se i mjesecima znalo pričati o lijepo uređenim borovima i betlehemskim štalicama u nekih obitelji.
Uređenje borića i Betlehema bilo je nekako sat do dva prije polnoćke. Onda odlazak u crkvu, sveta misa, čestitanja i odlazak u bliže rodbine na prvu masnu večeru. Zamislite, u dva sata poslije pola noći jeli su se ukusni kapurali, pašticada, pilo se dobro vino. A poslije rafijoli, imotska carska torta, krokanti te ostale slastice. Na počinak se išlo u ranu zoru. A budilo se nešto prije svečanog ručka. Obvezna posvećena svijeća, molitva i onda ručak. I oni najsiromašniji za Božić su blagovali. Sramota bijaše na Božić doći u nekoga na ručak. Svatko svome, pa kakav bio. Tek poslije podne redale su se posjete, čestitanja, kušanja jela i slastica. Djeca vani u igri, još kada bi bio snijeg, veselju nije bilo kraja. U toplim varuškim kuhinjama vrvjela je radost, mirilo se i pričalo, pjevalo i veselilo. Božićna noć bila je za mnoge toliko slatka nakon pustoga jela i veselja.
Više u kategoriji: Vijesti dopisnika
Piše: Braco Ćosić
