Industrija hrane troši milijune kako bi otkrila neodoljivi omjer šećera, soli i masnoća. Takva hrana zaobilazi mehanizme kojima se regulira osjećaj sitosti i zbog toga ih možemo jesti čitav dan i ne osjećati sitost. S vremenom naša tijela postanu manje osjetljiva na tu hranu pa je moramo unositi više kako bi se oslobodila ista količina dopamina. Poput dizajnerske droge u dostupnoj ambalaži.
S obzirom na to da naš mozak voli šećer proizvođači hrane stavljaju ga u gotovo sve i danas 74 posto hrane u prodavaonicama ima dodatne zaslađivače uključujući umake za salate ili umake za tjesteninu. Dječja hrana ima čak i više šećera – čak 85 posto proizvoda. Ne samo da taj šećer osigurava dodatne kalorije nego on ‘bombardiranjem’ mozga povećava žudnju za hranom.
Liječnica Darria Long Gillespie predlaže da se na svakom proizvodu potraži šećer u bilo kojem obliku i ako je naveden među prvih pet sastojaka taj se proizvod treba tretirati kao desert i potražiti neki drugi. Uz to predlaže da se prigrle novi okusi. Većina industrijski prerađene hrane temelji se na šećeru i soli, no treba potražiti druge – kisele, gorkaste ili umami okuse koji stvaraju osjećaj sitosti uz manje unesene hrane. Stoga se može posegnuti za prilozima uz meso poput ukiseljenog povrća, gljiva, umaka od rajčice ili parmezana i žudnja za solju počet će se smanjivati.
Cijeli članak možete pročitati na: direktno.hr
Foto: Pixabay