Bolonjski proces preporučuje da prva (baccalaureus) razina visokog obrazovanja traje tri godine, što je prihvatila većina europskih visokih učilišta, a da druga (magistarska) razina traje dvije godine, što je također prihvatila većina europskih visokih učilišta. Dakle, općeprihvaćena europska formula studiranja na prve dvije razine (baccalaureus i magistar) glasi 3 + 2 iako su neki zadržali 4 + 1 ili integrirane studije od 5 ili 6 godina.
Situacija prije uvođenja bolonjskog procesa
Kako se Europska unija sve više integrirala s jedne strane, a s druge strane paralelno se širila na nove države ‒ članice, dok se istodobno cijeli svijet sve više globalizirao, javila se potreba za ujednačavanjem ili, bolje rečeno, harmoniziranjem sustava visokog obrazovanja koji bi bio temeljen na tri stupnja (baccalaureus, magistar, doktor).
Prije uvođenja spomenutih reformi sustavi visokog obrazovanja većine europskih zemalja imali su sljedeće zajedničke boljke:
- predugo trajanje studija (od 7 do 8 godina za studijske programe za čije je trajanje predviđeno 5 godina)
- posljedično, visoki troškovi studiranja za studente, njihove obitelji i državne proračune
- problemi uzajamna međunarodnog priznavanja završnih isprava, odnosno diploma
- zabrinjavajući postotak odustajanja od studiranja (u nekim područjima i zemljama do 80 %);
- prekasan ulazak na tržište rada (prosječno u dobi od 28 do 30 godina)
- visoke stope nezaposlenosti među studentima koji su diplomirali
- nedostatak fleksibilnosti i primjenjivosti naučenoga za vrijeme studija u odnosu prema tehnološkim, industrijskim, ekonomskim i kulturnim tijekovima i dostignućima
- opadajući broj stranih studenata
- opadajući broj studenata posvećenih znanstvenom zanimanju.
Europa je predložila rješenja sabrana u Bolonjskoj deklaraciji kao jednostavnijem, lakše usporedivom i dvocikličnom sustavu. Poput svakoga drugog procesa i reforme, bolonjski proces nailazio je i još nailazi na „tromost sustava“ s kojim se uspješno bori jer sve više država prihvaća novi sustav visokog obrazovanja i kuca na njegova vrata.
Prvotni problemi i suzdržanosti
Na počeku su se javili različiti otpori profesora, administrativnog osoblja i studenata. Svodili su se na moguće negativne posljedice provedbe bolonjskoga procesa, a isticalo se sljedeće:
nestanak binarnog sustava (sveučilišnog i stručnog)
harmoniziranjem studijskih programa sveučilišta će biti prisiljena priznavati sve ECTS bodove s drugih sveučilišta
ECTS sustav dovest će do studiranja na tzv. principu „kantine“ na način da će studenti odabirati slušati najlakše kolegije na nekoliko sveučilišta i tako skupljati potrebne ECTS bodove
bolonjski proces udarit će na autonomiju sveučilišta itd.
Sve te brige nisu bile nove, pogotovu jer su ponavljane od eksperimentalnog uvođenja ECTS sustava transfera bodova u 90-im godinama 20. stoljeća, a o njima se raspravljalo na brojnim konferencijama nakon bolonjske konferencije.
U idućem razdoblju osnovane su mnoge vrlo važne i utjecajne organizacije sa zadaćom skrbljenja oko što učinkovitijeg i bržeg prihvaćanja bolonjskoga procesa. Tako je nakon ministarske konferencije u Pragu 2001. osnovano Europsko udruženje sveučilišta (engl. Europen Universitities Association EUA), Europsko udruženje institucija u visokom obrazovanju (engl. the European Association of Institutions in Higher Education, EURASHE) i Nacionalne unije studenata Europe (engl. the National Unions of Students in Europe, ESIB). Upravo je zauzimanjem i djelovanjem ovih institucija omogućena djelotvornija provedba bolonjskog procesa u europskim zemljama, a pogotovu su pomogle u onim zemljama koje su mu se opirale na temelju navedenih razloga.
Povratak europskim korijenima
Baccalaureus i magistar dva su ključna pojma bolonjske reforme, a često su prikazivana kao amerikanizacija europskoga sustava visokog obrazovanja. Ovo gledište međutim ignorira činjenicu da su baccalaureus (prvi stupanj) i magistar (drugi stupanj) bile dominatne kategorije u sustavu visokog obrazovanja u većini europskih zemalja sve do 19. stoljeća, a svoje začetke imaju od osnutaka prvih sveučilišta u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Italiji i Španjolskoj u srednjem vijeku. Tada, u 19. stoljeću pa sve do nedavno, mnoge zemlje počele su uvoditi vlastite sustave visokoga obrazovanja s naglaskom na stupnjeve i nazive, a sustavi Velike Britanije, Irske i Sjedinjenih Američkih Država zadržali su već postojeće strukture baccalaureusa i magistara. Stoga ponovna uporaba ovih naziva nije puka akademska moda, već povratak Europe svojim korijenima, a razlozi tomu više su nego utemeljeni.
Bolonjska deklaracija
U Bolonjskoj deklaraciji jasno je navedeno da novi europski visokoškolski sustav počiva na dvama stupnjevima: dodiplomskom i poslijediplomskom. Prvi stupanj traje najmanje tri godine i smatra se potrebnim stupnjem kvalifikacije na europskom tržištu rada. Drugi stupanj vodi prema magisteriju ili doktoratu.
Baccalaureus (engl. The Bachelor level degree)
Baccalaureus je poput debla, pruža temeljna znanja, vještine i kompetencije određenog područja, a student nakon toga može odabrati između različitih magistarskih programa koji ga vode prema ili više stručnim ili istraživačkim područjima. Najveća mu je prednost što traje tri ili iznimno četiri godine, dakle kratak je i pruža dobru podlogu za cjeloživotno učenje. Omogućuje studentima da brzo napuste sustav visokog obrazovanja i vrate se u kasnijoj fazi života i rada kako bi dobili dodatne kvalifikacije.
Tijekom 2000. i 2001. godine mnogo se raspravljalo o tome koliko bi stupanj baccalaureus trebao trajati. Na svom sastanku u Pragu 2001. europski ministri obrazovanja složili su se da bi stupanj baccalaureus trebao trajati tri ili četiri godine, čime bi se stjecalo 180 ili 240 ECTS bodova. U idućim su godinama iskustva pokazala da većina baccalaureus programa u Europi traje tri godine, odnosno njima se stječe 180 ECTS bodova, a manji se dio visokih učilišta opredijelio za troipolgodišnje ili četverogodišnje programe kojima se stječe 210 odnosno 240 ECTS bodova.
Nisu zamijećeni problemi s kraćim programima od trogodišnjih jer oni nisu u trostupanjskom sustavu visokog obrazovanja kakav propisuje bolonjski proces, već se nazivaju tzv. kratkim programima. No, s druge strane, zamijećen je problem predugih programa u kojima baccalaureus traje četiri godine i na nj se nadovezuje magistarski dvogodišnji program, što opet donosi predugačko i neefikasno studiranje. Posljedica će biti poskupljivanje sustava visokog obrazovanja u zemljama u kojima se ovi sustavi primjenjuju.
Magisterij (engl. The Master level degree)
Minimalan broj ECTS bodova potreban za završetak magistarskog studija jest 60, odnosno ukupan zbroj ECTS bodova na baccalaureus i magistarskoj razini treba iznositi 120. Kad su posrijedi magistarski studiji, u Europi se situacija dosta razlikuje s obzirom na njihovo trajanje. U nekim državama neprimjetna je razlika između „akademskih“, odnosno više znanstveno usmjerenih magistarskih studija i „stručnih“, a u drugim je državama ona vidljiva. Sve je više stručnih magistarskih studija koji pripremaju studente za različite vrste zanimanja na tržištu, a koji nisu namijenjeni razvoju znanstvene karijere, a istodobno postoje i znanstveni magistarski studiji koji pripremaju studente za istraživačke i znanstvene karijere.
Više u kategoriji; Obrazovanje
piše: Ivo Ivančić
