Boćanje je tradicionalni sredozemni šport. Povjesničarski stav o podrijetlu ove igre je podijeljen: jedni smatraju da je podrijetlom iz Baskije, dok drugi smatraju da je podrijetlom iz Italije.
U našem jeziku, ovu igru zovu i bućanje, odnosno igrati na buće ili na balote. Izraz bućanje i buće prevladava u Zagori i zapadnoj Hercegovini, dok izraz balote u Hrvata prevladava na hrvatskim otocima te u hrvatskom priobalju od Savudrije do Prevlake, kao i u Hrvata iz Boke Kotorske i u hrvatskih autohtonih zajednica u Crnogorskom primorju.
Kaže se “igrati na balote/buće”, “bućati”. Upit, odnosno poziv za igrati ovu igru je “Hoćemo li (jednu) na balote/buće?”, “Hoćemo li bacit (jednu/koju) na balote/buće?”.
Zbog činjenice da za ovu igru nije potrebna snaga i brzina (osim u brzinskim discipinama), a ozljede su vrlo rijetke (osim kod neopreznih promatrača, kada se boća ili bulin odbije ili naglo odskoči, pa pogodi nekoga), raširena je među svim dobnim skupinama, od 7 do 87.
Glede činjenice da ne treba imati veliku niti posebno pripravljenu površinu (može se igrati na svakakvim podlogama, osim izrazito blatnjavih) za igrati ovu igru, raširena je u svim sredinama, od ruralnih i malomještanskih sredina, gdje je i najraširenija, sve do urbanih sredina. Unatoč činjenici što se igru svojevremeno omalovažavalo u visokourbaniziranim sredinama, gdje ju se smatralo “preruralnom” i “premalomještanskom”, igra se počela širiti i u tih slojeva.
Igra se na terenu dužine 10 (narodno) do 20-30 metara (natjecateljsko). Igralište za boćanje se naziva zog (za boće), zjog (jer, zog/zjog može biti i nešto drugo) ili jog, odnosno boćalište. Širina je od 2,5 do 4 metra.
E sada i o boćama ili balotama. Boće su izrađene od punog drva ojačanog i učvršćenog čavlima (narodne), plastike (punjene tekućinom ili kojim drugim tvorivom) ili kovine kada je u pitanju natjecateljsko igranje. Boće su kuglastog oblika. Promjer nije stalan, ali obično se izrađuje takve da mogu stati u šaku, odnosno tako da mogu ispuniti šaku. Bulin ili bula, najmanji predmet u igri, izrađen od drveta i obično obojan crvenom bojom za klasične discipline, ili bijele za tehničke discipline, promjera cca 30 mm. Igra se jedan protiv jednoga, dvoje protiv dvoje, a može se i sa troje protiv troje igrača. Dopušteno je izbijanje protivničkih ili boća vlastitih igrača, kao i bulina. Dopušteno je kotrljati (“valjati”) ili baciti boću. Kod bacanja, smije se bacati samo tako da boća napravi lûk. Baca se samo iz ispružene ruke odasprijeda. Nisu dopuštena bacanja kao da se “zakucava”, kao u košarci, niti bacanja kao u bacanju kamena s ramena. Nije dopušteno odigravati od ograde (“od šponde”), i bočne i stražnje. Buća koja je izletila izvan igrališta ne računa se u daljnjem tijeku igre. U slučaju da koja od strana izbije bulin, igra se prekida i baca se sa strane na koju se bacalo boće, kao da se normalno odigralo sa svim boćama.
Cilj je baciti boću tako da se ona što bliže dokotrlja do bulina. Za svaku boću koja je najbliže bulinu, dobiva se bod (punat). Boduju se samo boće koje su bliže bulinu od protivničkih. Igra se dok jedna od ekipa ne postigne 13 punata.
Svaki igrač igra s dvije boće. Nakon izabiranja strana, bira se koja će strana prva bacati bulin. Bulin se baca na suprotni kraj bućališta. Ne mora biti uza sam rub, ali nije poželjno da bude ni blizu boćara, odnosno bacača. Nakon toga, strana koja je prva bacila bulin, baca prvu boću. Nakon bacanja prve boće, igrač druge ekipe baca svoju. Ako se igra udvoje ili učetvero (ili u šestero), ekipe naizmjence bacaju svoju boću. Nakon što svi odigraju svoju prvu boću, s bacanjem svoje druge boće ide strana čija boća ili boće nisu najbliže bulinu. Ne uspije li prvi igrač druge strane dobaciti bliže bulinu, drugi igrač druge strane kreće sa svojim bacanjem. Niz se nastavlja sve dok netko od strane u slabijem položaju ne dobaci boću bliže bulinu. Ispucaju li svi igrači strane koja nije uspila približiti bulinu svoje boće, strana koja nije bacala baca svoje, nastojeći još više povećati broj svojih osvojenih bodova. Ekipa koja je pobijedila, odnosno koja je tom nizu uspila biti najbliža bulinu sa svojim boćama, dolazi u posjed bulina. Ekipe se prebacuju na drugu stranu igrališta, a momčad koja je u posjedu bulina opet prva baca.
Igra se do 12 ili 13 osvojenih bodova (punata). Općenito, “ciljna crta” nije jedinstvena u Hrvata: zabilježena su odstupanja od 12 do 21 boda. Valja napomenuti da je “zaletište” za bacanje boće ograničeno, u smislu do koje zamišljene crte igrač mora ispustiti boću iz ruke.
Zaključimo boćanje – u Dalmaciji poznata po nazivima “igra na balote”, “na buće ili boće”, stara je športska igra nastala u antičkoj Grčkoj, prenesena Rimljanima, a iz Italije u druge mediteranske i alpske zemlje. Prema nekim izvorima, boćanje je bilo jedna od temeljnih zabavnih igara u starom Egiptu 2.500 godina prije Krista. Ova je igra stoljećima vezana za Dalmaciju, a došla je iz Venecije u vrijeme kad je Mletačka Republika upravljala Dalmacijom. Nju stoljećima igra mlado i staro raznih profesija i zanata, od ribara do kapetana, od radnika i težaka do liječnika, od đaka do učitelja, od siromaha do bogataša. Bilo kako bilo, sasvim je sigurno da je boćanje u Hrvatskoj, posebno u njenom priobalnom dijelu, prisutno od stoljeća sedmog i da je to narodni šport svih generacija.
Igra se na otvorenim zemljanim prostorima, livadama, trgovima, uz cestu i uređenim “zogima” (igralištima), osobito za vrijeme ljetnih sparnih dana, zavrnutih rukava, uz čašicu vina položenu na stolu ili kamenoj ploči. Boćanje je pravi šport – igra mišića, koncentracije i živaca, pojedinaca i ekipa, puna borbenog duha, sposobnosti i uma. Igra se jednakim okruglim glatkim kuglama od česmine, drače, zelenice i tzv. “hreba” – korijena nađenog pod zemljom, a u novije vrijeme igra se i metalnim kuglama.
Svako mjesto u Dalmaciji za ovu igru ima nepisana pravila. U pravilu se najčešće igra u 21 punat, tako da svaki punat predstavlja balotu najbližu bulinu.
Igrajte balote i uživajte!
Više u kategoriji: Šport
D. Šabić, mag. nov.