Biokovo, kršna li si gora, što no diliš Imotski od mora; Bijokovo bez oblaka, kano cura bez momaka. Ili, pak ovako: Biokovo, u Imotskom probudi te zora, umij kamenito lice u dubini Jadranskoga mora.
Sve ovo su dijelovi pjesama ispjevani za jednu od najljepših hrvatskih planina. Biokovo tisućljećima dijeli Imotsku krajinu od našega mora. S njegove južne strane strmim liticama spušta se sve do bisernog žala Jadranskoga mora, da bi bila zaštitni znak Brela, Baške Vode, Makarske i tamo dalje Tučepa, Podgore, Igrana… Sa sjevera udara u kuće Zagvozda i Rastovca, svaki prvi jutarnji pogled mnogih Imoćana podari se toj planini. Još tamo 1981. godine zbog svoje osebujnosti, ljepote, nevjerojatnog bogatstva biljnog i životinjskog svijeta, bi proglašena Parkom prirode. Njen vrh sveti Jure zaustavi se 1762 metra iznad prvih kapi Jadranskoga mora. Tamo na Dubcima razdijeli se sa isto tako predivnim Mosorom, a svoje stjenovite vene spusti do pred sami Metković.
Biokovo je planina vuka i hajduka, stoljećima je bila i ostala izvor svega lijepoga i korisnoga Imoćanima. Osim što se ni s čim ne može platiti pogled koji imaju na nju, vjekovima ih je hranila, opijala i liječila svojim ljekovitim travama. Iz njene utrobe, dok još nije bilo hladnjaka, iz dubine mitskih spilja vadili su led, sjekli ga sjekirama, zamotavali u šušanj (osušeno lišće) te nosili i po trideset i više kilometara u Imotski, da bi tamošnja gospoda mogla ljeti rashladiti prošek i vino. Divokoze i divlje svinje, jastrebovi i orlovi, slavuji i grdelini, ali i čagljevi i lisice, ponekad medvjedi i uvijek vuci, davali su još život. Ona ih je hranila i čuvala, ali i darivala ljudima. Njene trave, kadulja, vrisak, iva, smilje i bosilje, vidale su rane težaka, liječile putnike namjernike.
Biokovo danas otvara svoju dušu kroz tunel Sveti Ilija. Dođe miris mora u Zagoru, pa skoro da i Imotski ne promijeni naziv, Imotski na Moru. Ali zato našim primorcima skrati pute do ljepote Imotske krajine, odvede ih na našu Dalmatinu brže no što i promisliti mogu. Uskoro će tu biti i žičara. Ljeti je pohode turisti, a jedan je od strateških odrednica razvoja turizma kako Makarskog primorja, tako i Zagvozda i ostalog dijela Imotske krajine.
Uostalom ,što više i hvaliti Biokovo, već smo savjetovati: Otiđite u tu planinu i ne morate nositi ništa osim srca. Ona će vas napiti i nahraniti, očarati i uspavati. I kada je jednom doživite, vratit ćete se opet k njoj. Sigurno!
Tekst i foto: Braco Ćosić
