Napisah prije neki dan za naš Terracon News tekst o staroj kavani u samom srcu grada Imotskog. Ta kavana imala je važnost za sveukupni društveni život toga lijepog kamenitog dalmatinskog gradića. U njoj, kao nigdje u Imotskom, bujao je život, u njoj i oko nje događalo se štošta lijepo i to lijepo ostalo je nezaboravno.
Svega desetak metara od znamenite kavane bio je jedan betunski plac. Otvoren prostor, najobičniji komad cementirane površine 30 puta metara. S istoka i juga ograđen betonskim zidićima visine metar i pol, možda koji centimetar više. Sa zapadne strane zid privatne kuća. Sa sjevera ulica, Pjaca, šetalište. Ispod njega gradsko kino. I taj su prostor Imoćani zvali jednostavno – BETUN. I to je to. No, kako svako naše mjesto ima svoju špicu, svoje srce, tako su i Imoćani imali svoj BETUN. Oprostite što mu pišem ime velikim slovima, ali samo tako mogu i ja i oni Imoćani koji čitaju ovi tekst, razumjeti što to znači. I Splićani tako pišu o svojoj Pjaci o šinjora ili svojoj Rivi, a Zagrepčani o svom Placu, Trgu bana Jelačića, Dubrovčani o svom Stradunu. I da sve ne nabrajam.
I tako vam je taj betonski prostor živio s Imoćanima. Uvijek, svaki minut, sat, dan, tjedan, mjesec, godinu, desetljeće. Nije bitno kada je izgrađen. Bitne su ovdje dvije stvari. Prva, što se na njemu događalo i druga, kako je nestao. Koristili su ga svi, ama baš sve generacije u Imotskom. Onaj tko nije mogao zbog manjka godina u kavanu, bio je na BETUNU. Onaj tko je želio čuti domaću ćakulu, lijepu dalmatinsku klapsku pjesmu, bio je na BETUNU. Onaj tko je želio igrati mali balun, onaj koji je želio uputiti prvi poljubac curi ili momku, bio je na BETUNU. Da ne govorimo o plesovima, raznim zabavama, ali i svađama, mirenjima, zarukama. Od njega sve je nekako započinjalo u Imotskom. Na njemu su se potajno jele prve jabuke ubrane u nekom zabranjenom voćnjaku, na njemu se dijelila prijateljski kriška kruha s marmeladom, na njemu su tekle suze za onima čiji je sprovod prolazio pored njega, pjevalo se za vjenčanja njegovih sumještana. Na litre znoja svih generacija poškropile su njegovo betonsko lice. Koliko li samo nogometnih turnira?! Mirisao je bezbrojnim mirisima. Cijeli meni imotske kuhinje bio je u mirisima, po BETUNU. Tik uz njega bila je jedina gradska slastičarnica, u njoj su se radili rafioli, kreme svih vrsta, mandulati, krokanti, sladoledi. Miris do mirisa. Ako bi se nešto degustriralo u kavani, mirisi bi prekrili BETUN. Da ne govorimo o mirisima kuhinja u njegovom susjedstvu.
Do njega su dopirali predivni taktovi klavirskih arija iz tinela starih imotskih kuća. Na njemu se molila Zdravo Marija u večernjim satima. Zvonik crkve svetoga Franje bio mu je na dohvat ruke, baš kao i kršno Biokovo. Na njemu se učilo, pisalo, prepisivalo, slavile se mature, rođendani, oplakivale jedinice. A koliko se u večernjim satima na njemu ljubilo, koliko je ljubavi proliveno po njemu od onih koji se vole. O njemu su pisane pjesme. Bio je tik do radnja imotskih stolarskih majstora. Mirisao je svježim drvom, jelom, smrekom, hrastom, ali i kolonjskim vodama iz obližnjih brijačnica. A što ću vam još pričat o tom prostoru? Ma, bio je život, punih pluća, bio je to duša u duši Imotskog. Jednostavno, kada bi na trenutak ostao sam u studenim zimskim noćima i tada je bio žedan ljubavi.
Onda sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u njegovo srce udariše mašklini i lopate. Počela se na njemu graditi zgrada. A mogla je biti bilo gdje, mogla je biti bilo gdje u Imotskom. No, netko je htio graditi upravo tu, netko tko je htio zatomiti dušu Imotskog. I niknu zgrada, nazvali je Imoćani „Bila kuća“. U njoj ondašnji Komitet, sindikat, uredi za omladinu… Nestade tako BETUNA, ali ostadoše lijepe i nezaboravne uspomene.
Braco Ćosić
Više u kategoriji: vijesti dopisnika
Betun
U srcu grada ljubljeni plac betuna,
oko njega ko kolajna mirisi portuna.
Teta Ankina lipa glava u vonju pašticade, njoka,
u vrbovoj korpi kroštule, fjok do fjoka.
Teta Lelina vitrina, krempite, škartoceti, mandulat,
i svakom ditetu na štapić krema za oblizat,
i niko brzdav nije bio, jezikom se umio.
U kavani priko, barba Boško, zvone prazne žicane gajbe,
iz Delića podruma cvili drebank, stare mu šajbe.
Demiri drvenom kašikom đelat vadi,
a svaki ćaća portafoj, na, pa s društvon osladi.
Barba Nino moj, Toni, Tonko,none i teta Alba,
teta Bosa, barba Mile i puno dragi lica,
tisna kamena klupa i barba Vukina mesnica.
A Betun srićom prikrcan.
Svak svakom u dušu znan.
Dreka, cika, barekinade, vonj masti, kruha, cukra i domaće marmalade.
Na kantunu oni što faćkaju, a cure onako ko neću,
mada svakoj na licu crvenilo izmamilo u oku sreću.
Prid kavanom VUS se lista kava vonja, toči se pelinkovac,
niz ulicu balinjere, malešan svaki za njima klapetalo naganja,
obruč od bačve, kormilo mu u spretnoj ruci žica,
hula hop vrti svaka ulična plačljivica,
A oni svi isti, grupno prvi, njima su od betuna kolina u boji krvi,
i samo će onaj do suza ranjen upomoć zvati
Ciciljanovi će mu ranu melemom pomazati,
a onda će mu barba Nino B vitamina dati.
Ta slatka zrnca svaki od nas znade,
slađa od najukusnije čokolade.
I ko li će ga znat
zašto smo ih mišja… naučili zvat.
Pod betunom projektor snop svitla iskašljava,
balkon, parter, puni, kino Sloboda,
mi po zidu oslušnuti malo,
ić u kino bilo je normalno,
pa nam se nije dalo.
Lipše je bilo do Mazzove kuće svratit,
a onda nizbrdo na rošule, balinjere, Betunu se vratit.
Naš Betun bio je kos, od ulice ima je strminu
po njoj su sva dica mirila visinu,
a kad si prirasta ogradni zid,
tek si po noći moga na Betun,
inače teta Milica ukor, posrami te, učas si blid:
– Marš s njiova, pusti mi dicu, al te nije stid.
I neko vrime nisi u stvari zna, di ti je na i oko Betuna misto.
A onda jedan dan, pao je svima tlak, zavladao mrak,
izbilo Betunu iz pluća zrak,
Pa sad Betun pod kamenom stenje.
Ječi, jer dalo mu nov epitet,
nema više Betuna
sad je Komitet.
Pjesma Mercedes Marinković o imotskom Betunu, iz zbirke „Nostalgija – čuvar baštinjenog mi“