Bauli, škrinje, tako su se zvali drveni čuvari kućnoga blaga. Tamo u davna vremena, nije bilo kuće, bila ona siromašna ili bogata, a da u jednoj od glavnih prostorija, tamo u suhom kutku, nije stajala škrinja. Pokrivena platnom, nekim uštirkanim ručno ispletenim miljeom, nekom čistom krpom, zatvorena drvenim poklopcem, s izrađenim rubovima od nekog metala.
Kako tko je mogao i bio u moći, taj je i škrinji davao izgled. Bilo ih je okovanih limom, željeznim lajsnama, ali i onih sa srebrnim, ne često i zlatnim ukrasima. Pa zašto se zapravo davao toliki značaj tom tajanstvenom predmetu starih naših kuća? Da, upravo tako, tajanstvenom. Jer svima je bio dostupan pogled prema njoj, ali malo je onih koji su ga mogli baciti u nju, u njenu nutrinu. Tu privilegiju imala je glava kuće, djed, otac, a naslijedio bi sin ili unuk. Ključeve od škrinje imala je i baka, ne često i majka, nevjesta. Jer, škrinja je čuvala obiteljske tajne. Nema veze, što je u njima i to prvenstveno u siromašnih obitelji bio poneki orah, jabuka, čarape od vune ili djevojačka marama, ili u onih bogatijih, novac, zlato i srebro, ona je bila tajanstvena, nedostupna.
Što li skrivaš curo u baulu, što ti majka čuva u njoj? E, junače, ako ti je kubura u škrinji, čuvaj ključeve od nejači… Koliko li onaj gazda ima zlatnika u svojoj škrinji? I ono najljepše. Koliko li će ona cura donijeti miraza iz svoje škrinje?
Tako se stoljećima pričalo o baulima i škrinjama.
Sjećam se nekih starih imotskih varuških kuća, kada smo kao djeca znali ponekad zalutati u te zabranjene prostorije. I onda bi stali jer bi ugledali baul. Onako golem, izrezbaren, nekako čist, stvarao je u glavama pusta pitanja. Što li se sve krije u njemu? Kocke šećera, rogač ili možda bakine kroštule, tko zna, možda i poneki krokanat?
Ma, ne, tu ti je blago, zlato i dijamanti, svilena roba i dukati. E, lijepa su to vremena bila, kada je mašta plela mrežu mita. A škrinje, bauli, imali su neku mitsku moć.
Danas znamo za mnoge tajne škrinja i baula, no njih nema više. Završiše neke u muzejima, mnoge na lomačama, od mnogih ni traga više nema. Ali poneke su još ostale na tavanima kuća, u podrumima. Što li više imaju čuvati? Ništa, osim uspomena. A i to je blago, makar se od njih ne živi. No, živi se s njima u duši, jer bauli i škrinje uvijek su imali dušu. Divnu, tajanstvenu.
Potražite i vi, poštovani čitatelji Terracon Newsa, negdje po vašim tavanima, šufitima, starim sobama poneki baul, škrinju i zavirite u njenu dušu. Neka vas vrati u vremena ne tako materijalno bogata, koliko bogata dušom i sjetom.
Braco Ćosić
