Mnogi ne znaju da je naš otok Hvar, vjerojatno jedan od najgušće naseljenijih otoka na svijetu po broju kulturnih znamenitosti koji se nalaze na UNESCO-voj listi. Tako se na tom reprezentativnom popisu nalaze tri naše hvarske baštinske jedinstvenosti; Starogradsko polje, procesija „Za križen” i hvarska čipka.
Starogradsko polje predstavlja najbolje očuvanu agrarnu parcelizaciju iz doba Grčke kulture od prije tri milenija na području Europe. Procesija „Za križen” sa svojom neprekinutom polumilenijskom tradicijom jedinstveni je pučki vjersko-pokornički običaj u svijetu. A hvarska čipka časnih sestara benediktinki, iz njihovog samostana u gradu Hvaru, remek-djelo je umjetnosti koji predstavlja primjer kako ljubav ni iz čega ili preciznije rečeno, iz drače, može napraviti ljepotu.
U temelju očuvanja svih ovih vrednota stoji čovjek. Mali, skromni, samozatajni čovjek.
Tako Starogradsko polje čuva i održava težak. Vrijedni čovjek čiji naziv „težak” gotovo da je iščeznuo iz našeg svakodnevnog govora i rječnika, a čije materijalno stanje je ispod humanog socijalnog praga, ali koji i dalje neizmjernom ljubavlju obrađuje zemlju, odgaja lozu, maslinu i smokvu, unutar međa koje su davno postavili stari Grci.
Procesiju „Za križen” čuvaju i održavaju svi vjernici malih mjesta i sela središnjeg dijela otoka Hvara, od djece, pa sve do onih najstarijih, a neprocjenjivu vrijednost Gospinog plača i drugih napjeva sa koljena na koljeno prenose pučki pjevači, kantaduri, koji nisu podlegli globalizaciji i medijskom šušuru.
Tehniku izrade hvarske čipke čuvaju i održavaju skromne, u svom zavjetnom svijetu zatvorene, časne sestre benediktinke, koje među zidovima svog samostana slijede stare nauke; mole i rade, te od nježnih bijelih niti agave tvore mistične rukotvorine ispunjene mirom i vjerom.
Zato kada govorimo o potrebi zaštite naših baštinskih tradicija, u prvom redu bi trebali govoriti o potrebi zaštite tih malih i skromnih ljudi, bez čijeg rada i truda bi ove ostavštine vjerojatno bile davno izgubljene. A mali ljudi nikada ne traže mnogo, skromni su i znaju se zadovoljiti s malim. S malo i od malo znaju i mogu učiniti puno. Oni su najbolja investicija u zaštiti našeg baštinskog blaga.
Znamo li i umijemo li ih prepoznati?
U današnjem unificiranom i globaliziranom svijetu ulaže se mnogo u „brendiranje”, tj stvaranje prepoznatljivosti. Svi bi željeli biti posebni u nečemu, prepoznatljivi, drugačiji od drugih.
Velika financijska sredstva svake se godine ulažu upravo u stvaranje priča koje bi neki proizvod ili destinaciju istaknuli i učinili je primamljivom. Upravo iz tog razloga od neprocjenjive je vrijednosti naša kulturna baština koja nam omogućava posjedovanje prepoznatljivosti bez potrebe ulaganja financijskih sredstava.
Razumijemo li mi to?
Starogradsko polje, procesija„Za križen” i hvarska čipka, samo su neki od naših prepoznatljivosti zbog kojeg bi mnogi ljudi tj. gosti željeli doći i posjetiti Hvar i Hrvatsku. More, hranu, restorane i druge slične konvencionalne ponude, imaju i druga mjesta, druge zemlje, ali ove UNESCO-ve zaštićene baštinske relikte imamo samo mi!
Možemo li i znamo li to iskoristiti?
Piše: Miki Bratanić
