Kao da se budi novi život u Velikom Godinju, selu neobična imena u Donjim Rašćanima u vrgoračkom kraju. U sastavu je Parka prirode «Biokovo», a smješteno na sjevernoj strani te planine nedaleko od nekadašnjeg Napoleonova puta, odnosno državne ceste Šestanovac-Turija-Vrgorac-Metković (D-62). Riječ je o iseljenom naselju, specifične pučke starohrvatske arhitekture, koje svojim dobro uščuvanim kamenim kućama i dvorovima, uličicama i trgom te gospodarskim i inim objektima predstavlja i urbanu cjelinu kakva se rijetko gdje može vidjeti ne samo u Dalmatinskoj zagori nego i znatno šire.
Već na prvi pogled može se zaključiti da Veliki Godinj i nije toliko zapušten, iako se već desetljećima postupno iseljavao. Ima pristup struji, telefonu i vodovodnoj vodi, a nedavno je i asfaltiran put (oko 600 metara) na kolniku uskog prilaznog puta koji vodi od državne ceste i putokaza s čitkim i preglednim natpisom «Veliki Godinj» do prvih kuća. Naselje je očuvano u svom izvornom obliku, što potvrđuju i njegove stoljetne kamene kuće s balaturama, solarnim ćelijama, isklesanim fasadama od žestice odlomljene od biokovskih litica, bunari za kišnicu, gumna, pojate, originalne dalmatinske kuhinje (kužine), bauli, drvene škrinje, kamenice špicama izdubljene u kamenu…
Taj izvorni etnomilje utkan je između odrina loze, mladih maslinika, visokih stabala murve i kestena… Gdjegdje pokoja koza, ovca i magarac upotpunjuju ugođaj dalmatinskog sela tipičnog za mediteransko podneblje. Sve to upućuje na spoznaju kako se u Velikom Godinju nekada živjelo „na velikoj nozi‟ sigurno višoj civilizacijskoj razini nego u susjednim zabiokovskim naseljima.
Naime, nekoć je u njemu stanovalo 80 žitelja, a kada smo ga nedavno posjetili bilo ih je tek troje. Njegova najstarija stanovnica tada je bila baka Kata Pavlinović, koja je imala skoro 90 ljeta koje je dobro nosila na svojim vremešnim krhkim plećima. I nitko joj ne bi dao toliko godina. Za nju svi ističu kako je tijekom cijelog svog života bila ‘vjerna čuvarica Velikog Godinja’. Baka Kata se s pravom dičila svojim selom u kojem je rođena, odrasla, udala se, rodila i podigla djecu. Iz sretnog braka ima troje djece, sina Juru, dvije udane kćeri i osmero unuka. Zatekli smo ju u njezinoj maloj kamenoj kućici u suhozidu u Velikom Godinju s tipičnom dalmatinskom kužinom, koju je popularno nazivala etnomuzejom.
„Evo, predem vunu na svojoj kudilji, još bez naočala, uz ognjište i drvenu škrinju moje babe. Ovako je izgledala nekadašnja dalmatinska kuhinja u ovom kraju: nad otvorenim ognjištem komaštra s bronzinom, peka, ožeg, metalne mašice, stolci tronošci, sinija s drvenom zdjelom i drvenim žlicama, s čokajem prirodne rakije lozovače, travarice ili ‘rogačuše’ i etiketom moga lika; naćve, lopar, stap s mećajom, burilo, škancija, ručni žrvanj, kalup za pravljenje opanaka, gargaše, sito, rešeto i sve čime su se bavili naši stari (mašklin, motika, uže kojim sam se godinama prtila te iz Biokova donosila drva na leđima…). Tu su i moji mutapi za koje sam isprela vunu, kao i šarene torbice… To je moj etnomuzej, a u konobi za goste čuvam stare dalmatinske pršute, pancetu, ovčji i kozji sir, maslinovo ulje, višegodišnje domaće vino. Pripravljam i kruh ispod peke za goste i sve što zažele, po narudžbi‟, pripovijedala nam je baka Kata Pavlinović, ističući kako svakim danom dolazi sve više turista u Veliki Godinj.
Govorila nam je kako se i njezino selo iseljavao zato što se u njemu nije moglo sigurno živjeti. Podsjetila bi i na činjenicu kako su mladi Godinjani odlazili i u Ameriku, Australiju, Kanadu, a poslije i u Novi Zeland, te u zapadno-europske zemlje. Naglašavala je kako su se, ipak, najčešće zapošljavali u Splitu i okolici te u drugim gradovima priobalja od Dubrovnika do Pule. Tamo su izgradili kuće ili dobili stanove, zasnovali svoje obitelji i podigli djecu. Pričala je kako su ljudi prije tridesetak godina dolazili u Veliki Godinji da bi kupili kakvu kamenu kuću, ali im ih vlasnici nisu htjeli prodati.
„Ni ja nisam htjela prodati ni jednu svoju kamenu kuću. Posljednjih godina su se i ovdje, nakon što je Veliki Godinj postao eko-etno selo, počele obnavljati dobro uščuvane kamene kuće i graditi vikendice. Eno, jedan vlasnik svoju staru kamenu kuću već obnovio i služi mu kao vikendica. Željela bih da se na rodna ognjišta vrate svi koji su ih napustili, barem njihovi potomci, kako Veliki Godinj ne bi ostao pust. A ja držim još po koju ovcu, kozu, kokoš i magare, sin mi Jure zasadio mladi maslinik sa 40 stabala. Masline su ove godine, iako mlade, dobro rodile i bit će dosta kvalitetna maslinova ulja. Volim svoje selo i dičim se njime, ne bih ga dala ni za kakav grad. Sretna sam što se ono obnavlja i što ga sve više posjećuju strani turisti‟, oduševljeno nam je pripovijedala baka Kata, dičeći se svojim rodnim krajem u Zabiokovlju, podno sv. Jure na vrhu Biokova. Još je prela vunu vretenom na kudilji čuvajući Veliki Godinji koji je sad prenamijenjen u eko-etno selo u zaleđu Makarske rivijere, nadomak autocesti Zagreb – Dugopolje (Split) – Šestanovac – Ravča – Ploče – Dubrovnik.
Prema onom što smo vidjeli, zaključili smo kako bi se Veliki Godinj s pravom mogao uvrstiti među kulturno-povijesne spomenike ne samo zbog svoje autentične ljepote nego i izvornosti starohrvatskog graditeljstva, te oblika sadržaja i stila življenja. Dakako, i zbog njegove arhitekture koja bi se mogla nazvati i ‘urbanom’, a ne samo pučkom.
Tekst i foto: Nedjeljko Musulin
