Badnji je dan, dan prije Isusova porođenja, Božića. Preispitivanje sebe u sebi, ali i pripreme za Božić. Imotska krajina još uvijek tradicionalnim običajima, a posebno u ruralnim sredinama, obilježava taj dan. Recimo u Zagvozdu, u zaseoku Drlje, još je običaj da mještani iznesu vani jedan dio već osušenih kobasica, pečenice od ovogodišnjeg kolinja te ih poredaju u svoj vinograd. Kaže tradicija da će sljedeća godina biti rodna. Masna jela se tada ponovno stavljaju u dimne kuhinje, a onda se vrši priprema za ručak. Badnji dan, ručak, i u bogataša i siromaha imao je samo jednu bitnu stvar: jelo je bilo posno. U onih siromašnijih spravljani su uštipci, fritule i to od brašna samljevene pšenice iz okružja Imotskog polja i pobrđa. Domaće je domaće. Domaćice na Badnji dan spravljaju i peku domaći kruh. Oni na selu ispod sača (peke), oni u gradu u pećnicama. Običaji stari, još su zadržani u većini imotskih mjesta. Oni malo imućniji ili sretnici, Badnji dan obilježe ukusnim brujetom od žaba, također ulovljenih u Imotskom polju. Dakako da je bakalar nezaobilazan, dostupan svima. Imotske domaćice su nekada znale čekati red dan prije Badnjeg dana kako bi kupile ribu koju su donosili ribari iz susjednog primorja. I danas je to tako.
Nekoliko sati prije same polnoćke, na koju u svim župnim crkvama Imotske krajine bude uvijek mnoštvo vjernika, što onih domicilnih, što onih koji za tu prigodu dođu iz svih krajeva Lijepe Naše i inozemstva, bilježimo lijepe stare običaje, recimo u Cisti Velikoj, Gornjem Prološcu. Oko 18 sati, kada se spusti mrak, nekolicina mještana odlazi od kuće do kuće pjevajući božićne pjesme tražeći od domaćina da im dopusti ulazak u dimne kuhinje. Tu je već upaljena vatra i onda domaćin donese dva ili tri velika odsječena drva – badnjake. Oni se polože u vatru, nazdravi se novim vinom, pojede se poneki uštipak, zaželi se dobro zdravlje ukućanima i onda se i sam gazda priključi ostalima te odlaze do prvih susjeda. Kada se obiđu sve kuće i zapale badnjaci, moli se zajednička molitva. Potom se ide svojim kućama gdje se sprema odlazak na polnoćku.
Takvi lijepi običaji, na žalost, u nekim imotskim selima pomalo nestaju, ali stanovnici Ciste i Prološca Gornjeg još uvijek to čuvaju. U pola noći u svim župnim crkvama Imotske krajine započinju svete mise. Poslije misa čestitanja, ali bogme i pucnjave. Nekada u onom sustavu, kada je sve bilo zabranjeno, pucalo se najglasnije. Orio se dinamit, a vrlo rijetko je policija pronalazila onoga tko je to detonirao. Svatko je svakoga sakrivao. Danas, posve druga slika.
I za kraj priče o imotskim običajima za Badnji dan i jedna zanimljivost. Već nekoliko godina mladi u Cisti Velikoj na brdu nasuprot svoga sela plamenim kuglama obilježe lik Marije Josipa i Isusa u jaslicama. Predivna je to slika koja kad je jednom vidite ostaje u trajnom sjećanju.
Više u kategoriji: Vijesti dopisnika
Piše: Braco Ćosić
