Nakon tradicionalnog dalmatinskog objeda, a to su bili pravi domaći ručkovi, pomno se čistio stol. U jednom kutu stajao je bokal domaćeg crnog i bijelog vina i za nas djecu onaj gusti voćni sok koji se uvijek miješao s mineralnom vodom, led i čaše, a u drugom tanjur s kolačima što bi ga vrijedne ženske ruke ispekle. Za stolom staro, a oko stola mlado okupljeno da sluša, promatra i upija sve mudrosti, šale i iskustva koja su se izmjenjivala uz igru. A igralo se žustro i junački. Pala bi tu nerijetko i kakva oklada, pa ako ne u kakvo pečenje za posebnu prigodu, igralo se u sljedeću nedjeljnu marendu ili ručak. „Tučem“, „u to“ i „mala“ obilježile su tako moja sjećanja iz djetinjstva zauvijek.
Igre na karte, briškula i trešeta, bile su zaštitni znak svakog dalmatinskog mjesta – na obali, otocima ili u zaleđu. Gdje god se igralo, partije karata uvijek su imale poseban žar u skladu s mediteranskim temperamentom, no u pozitivnom svjetlu koje je omogućilo ovoj igri da ostane duboko ukorijenjena u tradiciju vežući ljude na poseban način. I nisu samo igrači bili – što bi se ono reklo – „attento“, već su i promatrači znali biti poprilično glasni, posebno ako se igralo negdje vani ili u većem društvu. Duboka koncentracija, motiranje i gestikulacija na sve strane, čas grobna tišina, čas svi uglas, a u igrača ruka spremna kao u kauboja na okidaču… Za vrijeme trešete nije se smjela čuti niti mušica – samo strišavanje ili udarac šake od stol, a za vrijeme briškule sijevale su poruke signalima i kratkim dogovorima, poput kakvog posebnog šifriranog jezika kojeg mogu razumjeti samo vrsni poznavatelji igre.
Još je preda mnom slika nedjeljnog kartanja kad sam kao dijete maštala o tome kako ću i ja jednog dana odrasti i smjeti igrati kao „veliki“. Nadam se da će naša tradicionalna obilježja, kao što je i ovo, opstati i biti cijenjena i prepoznata kao vrijednost koju ne smijemo izgubiti. Naime, ona su dio identiteta svakog od nas. Pa bar u to ime, bacite i vi na karte tu i tamo.
A. Vlaić
