Na Apolitičnom gostovala spisateljica i pjevačica Danijela Rančić
Ova splitska umjetnica nakon dvadesetak godina vraća se pjevanju, muziciranju, glazbi i glezbenim nastupima. Tako je ovog ljeta nastupila na opuzenskom festivalu Melodije hrvatskog juga, kao i na nekoliko prigodnih ljetnih fešta, no uz glazbe, govori nam Danijela piše i pjesme za djecu, bajke kao i pjesme za odrasle. U nastavku vam donosimo neke zanimljivosti iz Danijelinog umjetničkog života koji se nastavlja i tijekom jeseni i nastupajuće zime.
Promocija knjige Jejina škrinjica
Na samom početku htjela bi izdvojiti prvu rečenicu navedenu u predgovoru knjige,a to je “Povratak u djetinjstvo”. To je doista najljepša rečenica koja na tako slikovit način predočava prosjećanje autorice na lijepe trenutke provedene u djetinjstvu – vrlo važnom razdoblju života tijekom procesa primarne socijalizacije.
Autorica kroz zbirku pjesama na vrlo nostalgičan način izaziva u čitatelju osjećaje neopterećenosti i bezbrižnosti koji su skoro i zaboravavljeni u svijetu odrasih. Zato ova zbirka pjesama nije namijenjena samo djeci nego i široj publici iz razloga toga, kako bi i najodličniji antički filozof Platon posegnuo za teorijom sjećanja, kroz koju je naša duša boravila u carstvu ideja i motrila na istinu. Budući da nas pjesme iz Jejine škrinjice podsjećaju na sve ono što je naša duša znala dok je boravila u tom carstvu ideja, a to carstvo ideja u prenesenom značenju nije ništa drugo nego prisjećanje na sretno i veselo djetinjstvo.
Autorica bioetički progovara o prirodi I živim bićima koje voli (medvjedićima, psiću, macama, ribicama,pčelicama), posebno u poglavlju u kojem spominje životinje, kojem te male životinje imajući svoje dostojanstvo, suočavaju sa životnim izazovima.
U knjizi autorica progovara i o ljubavi ističući važnost obitelji kao primarne društvene grupe, u kojoj posebno naglašava taj pojam prvog socijalnog odnosa- odnosa majke i djeteta ispunjenog ljubavlju, nadasve nježnošću i brigom za sve članove obitelji – što je dakako je tipično za primarnu socijalizaciju te nakon toga polagano spominje i prijatelje, svoje vršnjake u izazovima odrastanja, ljubavi I zaljubljenosti.
Kada govori o obitelji, autorica ističe jednu važnu dimenziju obitelji a to je process učenja i prihvaćanja uloga u prvim godinama života – vrlo bitnom za daljnji razvoj djeteta, od učenja govora, emocionalne stabilinosti ličnosti do prihvaćanja uloga i stajališta drugih, osjećaja pripadnosti koji implicira sam identitet.
Želim vam svima dobru večer i sve vas lijepo pozdravljam!
Drago je što sam večeras s vama ovdje i što mogu govoriti o zaista zanimljivoj zbirci poezije Jejeina škrinjica pjesnikinje Danijele Rančić.
Ako bih ukratko i uvodno predstavila Danijelinu zbirku poezije, onda bih rekla sljedeće.
Povratak u djetinjstvo.
Tim bi se riječima ukratko mogla dočarati ova zbirka. Iz gotovo svake pjesme progovara znatiželjni dječji duh još uvijek netaknut brigama koje more odrasle.
U tom dječjem svijetu na prvome mjestu su neke druge stvari. Prve ljubavi, kućni ljubimci, najdraži blagdani samo su naizgled beznačajni stvari koje su nas nekada činile sretnima. Autorica se spominjući njih i sama vraća djetetu u sebi. No, ponegdje progovara i kao majka iskazujući pritom univerzalnu roditeljsku ljubav koja ju je i samu pratila kroz život.
Listajući ovu zbirku, naiđe se još i na sličice iz morskog krajolika, grada Splita, ali i otoka. Njih autorica kazuje svojim narječjem čime nas još dublje i vjerodostojnije uvlači u svoj rodni zavičaj za koji je vidljivo emocionalno vezana.
Znademo da svi pisani tekstovi namijenjeni djeci traže izrazito piščevu stvaralačku inspiraciju i nadahnuće, zatim ti tekstovi traži poznavanje raznih disciplina dječje psihologije, pedagogije i sve to onda treba prilagoditi praktičnoj metodici kako bi djeci sve to bilo dostupno i razumljivo.
Mnogi piscu ističu, naravno oni koji pišu i za djecu i odrasle, da je teže pisati za djecu, nego za odrasle, jer je zahtjevnije opisati temeljne životne vrijednosti i sve to podastrijeti djetetu i sve to prenijeti odgovarajućim poetskim izrazom jer djetetu treba na prihvatljiv način njegovu poetiku učiniti dragom i razumljivom.
Pjesme i pristup dječjom poeziji Danijele Rančić svjedoči i naslanja se tradiciju hrvatske dječje poezije. U nje nema opterećenosti dosadnim slijedom versičkih pravila, nego je vesela, razigrana i slobodna u idejama te maštovita u temama i motivima. Razigranost se očituje i u snažnom razumijevanju dječjega svijeta i razmišljanja.
Za Danijelinu zbirku poezije treba reći kako može naći svoje mjesto u odgojno-obrazovnom sustavu s djecom. Stoga ocjenjujući literarno-didaktičku vrijednost Danijelinih stihova, možemo ustvrditi i mogućnosti primjene u nastavi književnosti u predškolskoj i školskoj dobi
Pjesme imaju i poetička obilježja literarne vrijednosti dok raznim temama i metodom interpretacije dolazi do punog izražaja.
Mnogi misle da se mala djeca najprije susreću s pričom i bajkom, međutim ipak je poezija, kratki stihovi, kitice najprije u ušima većine mališana.
Roditelji kada njišu dijete u rukama ili s njih plešu u nekom ritmu, prvo mu pjevaju pa dijete tu zvučnost, melodiju i stihove višestruko doživljava.
Djeca najprije nauče napamet neke stihove, a onda dolaze i prepričavanje drugih književnih vrsta: bajki, basni priča i dr.
Zbirka poezije Jejeina škrinjica pjesnikinje Danijele Rančić sastoji se od 7 cjelina i Dodatka na koncu knjige.
Evo naslova cjelina iz kojih možemo zaključiti i tematiku koja se u njima nalazi:
Sva živa bića volim Ljubav za sve Sretni blagdani: ….Obitelj je najvažnija: ….Čuvajmo prirodu: ….Volim svoj zavičaj: …Dodatak: ….
- Prva cjelina u zbirci naslovljena Sva živa bića volim: ima deset pjesama i upravo toliko životinja ili drugih živa bića pa mogu istaknuti da su pravi interes zanimanja naše pjesnikinje koja izražava svoju nesebičnu ljubav, primjerice prema;
sloniću ”Mali slonić problem ima, stigla ga je hladna zima.”
Ili medi ”Hvalio se medo liji, baš sam snažan, svak me vili.”
Ili o maci ”Pjesmica je ovo o spavalici maloj, lijepom slatkom biću.srcu mome dragom.
U svim ovim pjesmama naša pjesnikinja iskazuje toliko nesebične ljubavi prema tim dragim stvorenjima i mali čitatelji će slijediti nju u njezinim razmišljanjima te će jamačno imati takvo i toliko pozitivno mišljenje prema živim bićima, a time Danijela pokazuje i veliki didaktički i odgojni element u svojoj poeziji.
- Druga cjelina u zbirci naslovljena Ljubav za sve ima četiri pjesme: Ljubav kao univerzalna tema za pjesnike ima svoje posebnosti i svatko ju doživljava na svoj način. Tako i naša pjesnikinja Danijela svoju ljubav izražava mnogim mataforama, simbolima, alegorijama, epitetima, personifikacijama i dr., a ideje sve svekolike i životne na svoj, njezin način; od vječne ideje – vjeruje u ljubav preko bezbrižne dječje ljubavi do zrelih razmišljnja, primjerice – a što ću sad – ljubav je tu.
Ja sam prikazala samo neke teme, motive, zaokupljanje i težnje, vjerujem da će i drugi predstavljači kazati kako oni vide i doživljavaju Danijelinu poeziju.
I na koncu mogu reći: Iako je ovo prije svega zbirka pjesama namijenjena djeci, preporučila bih je i široj čitateljskoj publici, tj. svim onima koji još nisu zaboravili što znači biti djetinjasto radostan i opčaran svim životnim ljepotama.
Vama preporučujem knjigu za čitanje, a autorici Danijeli čestitam!
POGOVOR
Sva bića trebaju imati jednaku vrijednost!
U modernom društvu, u tako brzom tempu življenja, suvremeni čovjek vrlo malo pozornosti poklanja svojim socijalnim odnosima. Naime, čovjeku je svojstveno da ga smatramo društvenim bićem pa je teško i zamisliti kako bi izgledao ljudski život bez drugih ljudi. Takav život u otuđenju ili alijenaciji nebi se činio normalnim niti poželjnim. Ali ljudskost čovjeka dolazi do izražaja tek kada se ostvari punina socijalnih odnosa tj. kada čovjek svakodnevnom interakcijom i komunikacijom stupa u kontakte s drugim ljudima. Čovjekova ljudskost treba biti imperativ u suvremenom društvu. No je li uvijek tako?
Pitanja na kojima treba počivati naša svakodnevica uključuju i filozofska pitanja: Što trebam znati? Što moram činiti? I, čemu se moram nadati?
Upravo pričom Prijateljstvo iz morskih dubina, autorica Danijela Rančić, na najbolji način pokušava prikazati suštinu socijalnih odnosa prisutnih među životinjama u morskim dubinama koji se životopisno mogu preslikati i na ljudsku vrstu. U svom najboljem obliku čovjek je najplemenitija životinja od svih životinja. Ukoliko se čovjek minimalno distancira od normi, vrijednosti ili pravednosti, tada postaje najgorom životinjom u odnosu na sve druge. Socijalni odnosi relevantni su kroz razne formalne i neformalne odnose koji se odvijaju kroz određene interakcije ili društvena djelovanja unutar različitih društvenih situacija.
Autorica naglašava svu surovost života u dubinama, ispunjenim i manama i vrlinama, od nedostatka humanosti do diskriminacije što je najbolje i opisala tvrdnjom kako je doista teško živjeti kada nisi zdrav i kada ovisiš o tuđoj milosti jer najbolje je osloniti se samo na sebe i svoje ograničene sposobnosti a ne na nikoga drugog. Društvena realnost je identična. Dok si društvu od koristi – društvo te i treba, a kada im postaneš teret – jednostavno te odbace.
Takva sudbina dogodila se i jednoj Nespretnoj ribici koja, budući da je odbačena od svoje skupine, našla se u situaciji u kojoj je morala potražiti novo društvo, društvo istih ili njoj sličnih. Ta nova subkultura će joj dati oslonac i podršku, potporu koju nije imala prethodno, što je puno veća vrijednost od pukog preživljavanja. Iako u životinjskom svijetu vlada borba za vlastiti život i opstanak jer jedni postoje da bi se drugi njima hranili, ljudski svijet treba počivati na poštovanju i ljubavi prema svima onima koji su od nas različiti. Želja za prijateljstvom nastaje vrlo brzo, ali prijateljstvo se stječe postupno, sporije i od najsporijeg puža pred kojim je dug put.
Sva bića trebaju imati jednaku vrijednost jer svatko mora imati pravo na sreću pod ovim zvjezdanim nebom.
Panika na morskom dnu prekrasno opisuje takvu vrstu odnosa od borbe za opstanak, nedopustivosti iskorištavanja ili ubijanja kako bi zavladao mir, od ograničenja ljudske nemarnosti i bahatosti do prihvaćanja čovjeka u konačnici kao dobrog i dragog susjeda. Stvari nisu bezazlene, one se zajedničkim snagama mogu promijeniti ukoliko svi akteri priče žele poći od sebe, razmisliti o svom ponašanju, o svojim postupcima budući da je život vrlo surov i kratak.
I mala vila Sretka prepoznala je takvu situaciju iako je
imala kuću prepunu sloge i ljubavi koja je nalikovala na veliko srce, ali uvijek je bila spremna za spašavanje. Upoznala je nesretnu djevojčicu Meri koja se skrivala od nasilnog i pijanog oca koji im je život pretvorio u pakao, uspjela je ljudsku sudbinu pretvoriti u priču sa sretnim završetkom. Život je vrlo nepredvidiv i u njemu je sve moguće. Zato nikada ne treba gubiti nadu u bolje sutra jer radom i upornošću sve se može postići.
Namjera autorice je bila da pokaže i djeci i odraslima kakav je život u interakciji licemu lice kako bi djeca razvijala svoju maštu što bi pridonijelo razvoju njihove osobnosti, unaprijeđenju komunikacije, socijalizacije i demokratskih osnosa u kojem su svi jednaki a neki jednakiji od drugih.
Ovakav pristup književnom djelu namijenjen je djeci predškolske i ranije školske dobi, te svakako odraslima u okruženju djeteta tijekom procesa primarne i sekundarne socijalizacije, od roditelja, učitelja, stručnih djelatnika kako bi omogućili djetetu da spozna svijet oko sebe, da ga dožive te da njim pronađu kompromise.
Odrasli trebaju prepoznati potrebe djece i adekvatno na njih odgovarati, omogućiti im spoznaju ljubavi, pažnje, osjećaja pripadnosti,identiteta, emocionalne bliskosti, potrebe za igrom, zabavom, slobodnim vremenom.
Čitanjem priča, bajki, basni treba poentirati na dijete kao punopravnog i uvaženog člana društva. Uvažavati dijete ne znači sve mu dopuštati do beskrajnih granica, nego mu omogućiti internalizaciju normi, poštovanje i preispitivanje vlastitih postupaka koji su vrlo važan čimbenik u odrastanju djeteta te mu dati priliku za socijalizaciju u okolini u kojoj živi. Zato se djeca gube u tom čudnom procesu razlikovanja dobrog i lošeg pokazujući potrebu da se postave određeni okviri ili granice stvarajući sliku i o samom sebi i o težnji da se riješe problemi kroz odgojne procese bez obzira tretirali ih mi kao svoje princeze ili prinčeve ili ne.
Djeca se stoga čitanjem priča identificiraju sa likovima projicirajući ih upravo onakvima kakvima ih oni doživljavaju, pronalaze svoje osobne situacije dajući vlastito viđenje.
Posljednjim pričama, Danijela Rančić zaokružuje cjelinu pripovijedajući i o rijeci Žrnovnici, oblutku, iznenađenjima u kišno jutro i uskrsnom prepirkom kroz koje pokazuje veliko literalno umijeće.
Igrokazima pokazuje potrebu za zaštitom planete zemlje – majkom biljnog, životinjskog i ljudskog svijeta, koja je stvorena za ljubav, veselje, radost i jednom riječju – ŽIVOT. Planetu treba čuvati jer mi je nismo nasljedili nego smo je mi samo posudili od naših potomaka. Igrokazi o odnosu zvjezdice i božićnog drvca, te veselog snjegovića samo su personifikacija jednog dijela života djeteta na razini navedenog sadržaja.
Tako je jedan od ponajboljih antičkih filozofa – Aristotel, davno rekao: “Oni koji obrazuju djecu trebaju se više poštovati od onih koji ih rađaju, zato što im njihovi roditelji daju život, a učitelji im daju znanje o umijeću njihovog dobrog življenja”. Stoga ova knjiga može biti vrlo dobar putokaz i malom i velikom, čitatelju jer je usmjerena na unapređenje mreže međuljudskih odnosa, prihvaćanja uloga i stavova drugih – onima kojima je izravno ili neizravno namijenjena.
Dijana Ledić Begonja