Jednom smo u Splitu imali Urbanistički zavod. Kada se grad nakon Drugog svjetskog rata širio na istok preko njiva, vinograda i maslinika, kad su neboderi nicali na blagim padinama Smrdečca, Blatina, Firula i Trstenika, na kosim crtaćim stolovima u Urbanističkom zavodu su se crnim tušem planirale ulice i križanja, nathodnici, pothodnici, parkirališta, garaže, trafostanice, vatrogasni prolazi, hidranti, parkovi, igrališta, ambulante, škole, vrtići, biblioteke, samoposluživanja, kafići… svi oni javni sadržaji koje jedan kvart treba.
Ali, onda je došla devedeseta i hrvatski je čovjek, jedan po svemu superiorni oblik života, jedan intelektualni i moralni Übermensch poput pokojnog Ivana Milasa, shvatio da je to bezveze. Urbanistički zavod, rekao je hrvatski čovjek podsmješljivo, to je sovjetska izmišljotina koju slobodno možemo ugasiti. Otkako smo raskrstili sa socijalizmom i Jugoslavijom, gradove više nije trebalo planirati. To će kapitalizam bez ljudskog upletanja, na autopilotu učiniti, vjerovalo se tih godina.
Podigao se tako nakon devedesete jedan kvart na Žnjanu, sto pedeset, dvjesto metara niže Ulice Šime Ljubića, a urbanistički ga je složio jedan čovjek za jednu kunu. Već se po tome može vidjeti koliko smo bili bolji od naših ubogih prethodnika, koliko su Franjo Tuđman i HDZ čudesno unaprijedili javne službe: posao koji je za kosim crtaćim stolovima nekad radilo desetke socijalističkih danguba u ugašenom Urbanističkom zavodu, sad je radio jedan jedini privatni poduzetnik arhitektonske struke. Za jednu jedinu kunu. Takoreći džabe.
Cijeli članak možete pročitati na: slobodnadalmacija.hr
Foto: Pixabay