Izložba skulptura suvremene umjetnice otvorit će se u atriju Muzeja grada Trogira u četvrtak, 1. rujna 2016. godine u 20:00 sati. ANA Elizabet …
Iz predgovora izložbe izdvajamo:
… jesam li spomenuo da ne znam kako se stvarno zove ANA Elizabet? Mislim na njeno ‘pravo’ ime – ne ovo ANA, koje uvijek stoji u verzalu kao da je riječ o akronimu, na primjer „INA”, i Elizabet koje se naslanja na njega u svojoj kraljevskoj višesložnosti – nego ono koje piše na osobnoj iskaznici, putovnici, bilo kojem dokumentu koji nam omogućava da, na primjer, vozimo automobil, prelazimo granicu ili otvorimo devizni račun u banci. U vrijeme kad sam se počeo susretati s njenim radovima, u prvoj polovici 2000-ih nakon što se iz Beča, gdje je dugo boravila, pojavila u Zagrebu, koristila je samo jedno ime. Propustio sam trenutak u kojem se ANI pridružila Elizabet, ali znam da me je tada to njeno sklanjanje iza pseudonima, ujedno najkraćeg prirodnog palindroma, silno intrigiralo. Dijelom zato što je to bilo vrijeme, čak i u Hrvatskoj, prvog pravog uspona blogova u svoj njihovoj romantičnoj, misterioznoj, intimnoj snazi. Njihova vrlo česta, ali ne i isključiva anonimnost, omogućavala je da se na neko vrijeme razbukta čitav mali univerzum virtualnih svjetova. Svaki je bio jedna osobnost, jedna priča – ovdje esej, ondje pjesma, ovdje slika, ondje plač, ovdje potok, ondje cvijet, a većina avatara nosila je ta nedovršena, nedorečena imena iza kojih obično nije stajalo puno razmišljanja, najčešće su bila prvo što su njihov autor ili autorica utipkali da bi mogli zakoračiti unutra. Svako ime vodilo je, takoreći, na drugi planet, uvijek po nečemu različit od ostalih, nastanjivala su ga druga bića, druga raspoloženja, druge misli. Uvjeren sam da Internet nikad nije bio vibrantniji, zanimljiviji, humaniji, poetičniji i komunikativniji nego baš tada – ne na vulgaran način današnjih društvenih mreža, foruma i jezivih komentara pod novinskim tekstovima, nego na način da je, nakratko, svatko dobio priliku intervenirati u naizgled beskrajan virtualni pejzaž i nastanjivati ga svojim kreacijama, emocijama i idejama. Svaki kutak bio je potencijalno mjesto susreta. Ne poričem, naravno, da je bilo i dosta smeća.
Drugo, takav odnos prema imenu zanimao me je i zato što mi se činio sasvim nekarakterističnim za nekog tko se još tada bavio, uvjetno rečeno, tradicionalnim medijem skulpture. Ona je radovima pružala neki refleksivan, konceptualni omotač. Primjerice, uvažene umjetnike uvijek se navodi njihovim, najčešće muškim, prezimenima. Imena pripadaju prijateljstvima ili pripadaju ljudima koje smo negdje sreli i ostavili su na nas snažan utisak, a još ih ne poznajemo. ANA je izlagala skulpture u vrijeme kad su na hrvatskoj umjetničkoj sceni dominirale instalacije i video radovi i dok su se kipari i slikari mahom trudili odučiti od svega akademskog kako bi pokazali da im nije važno da ih se doživljava ozbiljno. U isto vrijeme, radovi ove umjetnice posjedovali su neku elegantnu jednostavnost i skoro vanzemaljsku tjelesnost. Doimali su se kao da bi ih se moglo vidjeti kako se polako kreću ako uz njih dovoljno dugo bdijete, ili da bih se moglo čuti kako dišu i šapću ako na njih stavite uho i dovoljno dugo osluškujete. Forme njenih skulptura, uostalom, često dolaze u parovima, koji se međusobno ogledaju, podržavaju jedna drugu, klize si ususret, teturaju, spotiču se ili trljaju jedna o drugu. Samim tim, čak i onda kad nisu mišljene za neko specifično mjesto (primjerice u specifičnom gradu, parku i slično), uvijek su u relaciji s prostorom koji nastanjuju, taj prostor je njihova soba, njihov trg, kuhinja, kupaonica koju, u specijalnim trenucima kad ima publike, dijele s promatračem. Zato nije čudno da svoje novije radove ANA Elizabet komponira kao kompleksne skulpturalne instalacije, svojevrsne „skulpture unutar skulptura” gdje organičke forme obitavaju u za njih pažljivo dizajniranom ambijentu koji sadrži i ‘postelju’ (ili je to ‘postament’?) i zidove i vodu i struju i biljke i… sve što im treba.
Jezik ANE Elizabet
Za razliku od brojnih njenih kolega koji se danas poigravaju nekom ironiziranom idejom figuracije, jezik ANE Elizabet je konzistentno apstraktan. Međutim, njene skulpture ničim ne adresiraju odavno irelevantnu opoziciju apstrakcije i figuracije – iskreno rečeno, one nisu nijedno od toga. Radovi ANE Elizabet uvijek su projekcije specifičnih mentalnih slika i situacija. Slika koje se ne može dozvati, imenovati niti jednoznačno opisati, ali moguće ih je primiti i podijeliti, darovati i njima nastaniti svijet. Mistična priroda umjetnosti na koju smo pomalo zaboravili. To je ono što povezuje dva naizgled odvojena, a simultano evoluirajuća segmenta njenog umjetničkog rada – skulpture i svjetlosnih instalacija. Oba sadrže mnoštvo paradoksa. Ove skulpture nisu proizašle iz istraživanja forme, mase, materijala, plohe, teksture, pa ipak o svemu tome govore jako puno, kiparski su elokventne, educirane, tehnički besprijekorne, oblikovane minucioznom pažnjom.
Skulptura ANE Elizabet
Skulptura, barem onakva kakvu radi ova umjetnica, je izuzetno spor medij, zahtijeva vrijeme, izdržljivost, testiranje i planiranje svakog aspekta realizacije. Stoga zavidim ljudima poput nje koji u takvim uvjetima imaju disciplinu koja im omogućava da zadrže i odnjeguju u sebi sve do kraja nešto tako prolazno, fluidno kao što su slike, sjećanja i misli, bljeskovi svjetla koji na trenutak izvire iza oblaka i u trenu nestanu, pa se, izmijenjeni, vrate. Možda zato ANA Elizabet toliko fotografira oblake i umeće ih ispred pulsirajućeg svjetla citylighta. Ili je to zato što želi podijeliti neku spoznaju mirnoće, usaditi na trenutak u gledatelja sliku namijenjenu samo njemu, darivati mu misao koja, jednom pročitana, govori baš njegovim unutarnjim glasom. Kao na primjer neonski natpis Dišeš?, postavljen na jednoj zgradi u Zagrebu. Hodajući tom vrlo prometnom ulicom, svašta vam možda prolazi kroz glavu – to da kasnite, da ste nesretni, nezadovoljni, ljuti, puni iščekivanja, zaokupljeni planovima. Ali ta jedna riječ je dovoljno snažna da se nastani u vama, u isto vrijeme opominjuća i prijateljska, i na trenutak vas usidri na mjestu, kao da ste našli svoje mjesto u univerzumu. Onda vidiš? Sve je u redu.
Marko Golub
ANA ELIZABET umjetnica je koja posljednjih nekoliko godina živi i radi u Zagrebu. Na Likovnoj akademiji u Beču diplomirala je kiparstvo (1993. -1998. Academy of Fine Arts,Gironcoli, Vienna). Ispočetka se bavila isključivo kiparskim projektima izrađujući skulpture većih dimenzija. Ni mnogobrojne rasprave stručnjaka kao ni umjetničke ili građanske inicijative nisu uspjele promijeniti činjenicu i zaustaviti trend da se hrvatski javni/otvoreni prostor prenapučuje lošim, mahom figurativnim skulptorskim i spomeničkim rješenjima, da nema razumijevanja ni interesa za suvremene umjetničke prakse, a kamoli sustavne politike kreiranja urbanog tkiva. Slična situacija je i kad su u pitanju trgovi, parkovi, perivoji, fontane i zdenci od kojih su mnogi u zapuštenom stanju.
Ana Elizabet nastoji osvijestiti situaciju i djelovati na oba ova polja. Tri njezine skulpture nalaze se u javnom prostoru u Austriji gdje je studirala i živjela do prije deset godina, jedna realizacija je u Zagrebu, a posljednjih nekoliko godina intenzivno promišlja „”okvir skulpture”, problem gubitka i, kako je jednom istaknula, potrebu obrane i nove artikulacije javnog prostora u službi zajednice. Što kroz djelovanje unutar platforme 1POSTOZAGRAD, što samoinicijativno ili na poziv udruga i institucija ANA Elizabet je tako za Travno izradila model skulpture posvećen astronomu Milutinu Milankoviću, ponudila je preliminarno rješenje za trgove na Kegliću i trg u Dubravi, ideju za jezero i park samoniklih vrsta na Bundeku te pilot projekt za kreiranje javnog prostora za mlade u Zadru i Nikoziji na Cipru. Sve je ostalo na papiru jer za eventualnu provedbu trebaju javni natječaji, odnosno volja politike. Ipak, u prostoru grada, na Savskoj ulici u Zagrebu imali smo, u sklopu inicijative 1POSTOZAGRAD, prigode vidjeti njezinu svjetlosnu instalaciju Dišeš? (2001.), a unutar projekta Ars Publicae u knjižnici zagrebačke četvrti Novi Jelkovec predstavila je svjetlosnu instalaciju Sveta dokolica (2014.). Naravno, i jedan i drugi rad samo su privremeno bili postavljeni.
Unazad nekoliko godina počinje raditi s neonom i započinje seriju radova Home Enlightenment/Kućno (pro)svijetljenje kao suptilne „intruzije u privatni prostor“. Jednako kako u svom radu, između ostaloga, izrađuje svojevrsne „skulpture po mjeri” posvećene najbližima, tako i njezina serija Home Enlightenment stvara novu dimenziju doživljaja umjetničkih predmeta u životnom prostoru. Kako bi se svaki objekt iz serije Home Enlightenment prilagodio potrebama korisnika, umjetnica u svom ateljeu, u neposrednom susretu s osobom, analizira potrebe i želje osobe i predlaže najprimjereniju ideju/formu za stambeni ili drugi prostor.
Kako je umjetnica kazala da sudbina ostvarenja umjetničkih koncepata kod nas zna biti u rukama Kairosa, organizatori se nadaju će ga autorica ovom izložbom u Trogiru u kojem se čuva reljef Kairosa, uspjeti uhvatiti za čuperak te doseći svoj sretni trenutak.
Izložba koja ostaje otvorena do 10. rujna ostvarena je u organizaciji Radovana – društva za zaštitu kulturnih dobara Trogira, uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i grada Zagreba.
Veselimo se vašem dolasku!
Muzej grada Trogira tijekom rujna otvoren je za posjetitelje od ponedjeljka do subote u radnom vremenu 09:00 – 12:00 te 17:00 do 20:00.
Dođite do Trogira!
