Viteško alkarsko društvo (VAD) je 2005. osnovalo Alkarsku ergelu na hipodromu u Sinju, kojoj je cilj uzgoj kvalitetnih konja za održavanje tradicionalne Sinjske alke, upisane na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske kulturne baštine pa je i tim više značajan za Sinj i Hrvatsku. Ideju o osnutku Ergele u središtu Cetinskog kraja, koja je registrirana za ‘proizvodnju čistokrvnih konjskih grla’pasmine engleskog punokrvnjaka i alkarskog konja (nije posebna pasmina), prihvatili su Ministarstvo poljoprivrede i Splitsko-dalmatinska županija koji ju redovito financiraju.
Prve godine počela je s pet priplodnih kobila u svojoj štali te s još četiri kobile iz zemaljskog uzgoja. Naime, od svog utemeljenja do danas Ergela svake godine povećava broj konja grlima iz vlastitoga i zemaljskoga uzgoja, koja mogu biti prihvaćena tek po Uzgojnom programu koji ostvaruje uz suradnju i stručnu potporu Hrvatskoga centra za konjogojstvo i Hrvatske poljoprivredne agencije. Alkarska ergela djeluje i na zemaljski uzgoj ustupajući svoje pastuhe svim zainteresiranim vlasnicima registriranih grla, stimulirajući konjogojstvo u Dalmaciji i Hrvatskoj. To nam je potvrdio doktor veterine Stipe Šimundža, direktor Alkarske ergele, inače bivši alkar-kopljanik i dvostruki slavodobitnik Sinjske alke.
„Riječ je o proizvodnji kvalitetnog alkarskog konja s upotrebnom vrijednosti, a nikako o stvaranju nove pasmine. Može se govoriti samo o tipu konja namijenjenom za Alku. Zapravo Sinjsku alku može trčati konj bilo koje pasmine ako zadovolji kriterije prema Alkarskom statutu iz 1833. godine. No svaki alkarski konj mora biti brz, siguran, stabilan i blagog temperamenta, te jak kako bi mogao nositi alkara kopljanika; dakako i pametan, lijep, ali i skladna izgleda. Ne smije se plašiti buke, mačkula, ukrasa, koplja, ljudi na trkalištu te da s natjecateljem čini cjelinu u galopu. Samo takav konj može zadovoljiti alkarske kriterije odnosno kriterije alkarskog konja‟, ističe doktor veterine Stipe Šimundža, podsjećajući:
„Konji koji su bili na raspolaganju, u različitim vremenskim razdobljima su dovođeni u Alku s različitih strana, obično onako kako je tada bio trend u konjogojstvu. Nekada je država vršila rajonizaciju pa je prema toj podjeli određeno područje bilo zaduženo, primjerice za uzgoj konja lipicanera, a neki okrug za uzgoj konja tipa arap, i svi su konji trčali Alku. U zadnje vrijeme, kako je na tržištu bio najzastupljeniji engleski punokrvni konj jer je on i najbrži u konjičkim trkama, tako se u Alki pojavilo puno takvih grla. Iskustva su pokazala kako od nekih 5 kupljenih ili posuđenih novo-dovedenih konja, od njih bi dva zadovoljila alkarske kriterije i potrebe. I to je dobro. Riječ je o zahtjevnu projektu koji iziskuje iznimno velika sredstva, jer takve konje moramo uzdržavati, hraniti, potkivati, svaki dan ih izvoditi iz štale i jahati, te ih liječiti ako zatreba.“
Šimundža podsjeća kako je Alka utemeljena 1715. godine, tvrdeći da je ona u svom kontinuitetu, dugogodišnjem održavanju, zadržala izvornost i originalnost viteške igre. Dodaje kako se u obnovu alkarskih odora i trofejnog oružja te svega drugog ulaže velik novac. Stoji iza tvrdnje stručnjaka restauratora kako su i rađene replike vjerne izvornicima, jer u njima nema sintetičkih materijala govoreći kako je obnovljena kompletna odora, oprema te da se originali čuvaju u Alkarskom muzeju. „Kako se čuva Alka u svojoj izvornosti, tako se mora misliti i na originalnost alkarskog konja. Na trkalištu sigurno ne bi bilo lijepo vidjeti 17 kopljanika na 17 andaluzijskih konja. Ujedno mora zadovoljiti i potrebe u pogledu nošenja alkara kopljanika tijekom nadmetanja. No svima je manje-više poznato kako su konji nekada u Alki bili znatno manji, niži nego sada.
Tekst i foto: Nedjeljko Musulin
