Naime, alkarski konj treba zadovoljiti jedan od prvih zahtjeva – nositi težinu alkara kopljanika bez naprezanja i da se zbog toga ne muči. Takav konj također mora zadovoljiti još neke gabarite koje mu zadaje i starinska nošnja primjerice onaj pokrivač, abaja kojom se pokriva alkarski konj. U povorci na trkalištu nije lijepo vidjeti konja veličine 1,75 m s abajom koju je u 17. i 18. st. imao konj od 1,60 m. To bi izgledalo kao kad bih ja obukao jaketu dječaka desetogodišnjaka. Znači, neukusno bi bilo vidjeti sadašnjeg ogromnog konja pokrivenog abajom koju je nosio mali konj u 17. i 18. stoljeću. Zapravo alkarski konj bi trebao biti živi suvenir na trkalištu i u mimohodu ulicama Grada Sinja na dan održavanja viteštva‟, tvrdi Šimundža, zaključivši:
„Dakle, takav bi se konj u alkarskoj povorci morao uklopiti u cjelokupni milje alkarske odore i opreme kao živi suvenir, da odiše onim vremenom iz 1715. godine, koji bi istodobno morao zadovoljiti i ine postavljene zahtjeve. To se odnosi na veličinu i visinu konja. Doduše, prijašnji konji ondašnje vojske su imali veličinu od 1,47 i 1,48 m pa je riječ o visokim konjima. U Alkarskom statutu još od 1833. zapisano je kako alkarski konj ne bi smio biti niži od 1,38 m. Visina mu je izražena u stopama i palcima. Kad se to preračuna, visina takvog konja doista iznosi 1,38 m. Naime takav je konj sličan poniju, čija se visina mjeri od tla do grebena.“ Kaže kako bi alkarski konj danas, s obzirom na težinu alkara natjecatelja i njegovu odoru i opremu, morao biti visok 1,50 m. Stipe Šimundža ocjenjuje kako bi to bio gotovo idealan alkarski konj koji ne bi bio previsok, ali ni kad bi imao i 1,60 m. Voli reći kako je na preveliku konju ne baš lijepo vidjeti alkarsku odoru i opremu. Upozorava kako se alkarska oprema ne može povećati, jer su njezine dimenzije određene poviješću pa sve govori kako se alkarski konj mora uzgojiti i imati konačnu visine oko 1,55 m, te da bi takav bio gotovo idealan. Dakako, pri tome se ne smije zaboraviti ni činjenica kako konj u Alki na sebi obično nosi 1/5 svoje težine. Primjerice ako je konj težak 500 kg, može nositi samo 100 kilograma. No, težina odore i opreme s alkarom kopljanikom na dan natjecanja morala bi iznositi u prosijeku nešto manje od 120 kg, od čega bi se na jahača odnosilo oko 92 kilograma. To je precizno izračunao doktor veterine Stipe Šimundža. „Inače, kroz našu Ergelu osiguravaju se konji za sve alkare koji iz raznih razloga nisu u mogućnosti skrbiti o svom konju tijekom cijele godine. Kroz fond konja VAD nastoji osigurati dovoljan broj konja koji će jamčiti odigravanje Alke po Alkarskom statutu. Međutim, povijest Alke i konjogojstva Sinju su dali njegove prepoznatljive konture ne samo u arhitektonsko-urbanističkom smislu, nego i u općem. Zato se grad alkara prepoznaje u svakodnevnom životnom ritmu, u čiji je povijesno-kulturni milje duboko utkan alkarski konj. Od prvih pokušaja pripitomljavanja do danas, uspješno je uzgojen i svijetu poznat iznimno velik broj različitih pasmina i tipova konja. Neke od njih su češće korištene u viteštvu na sinjskom Alkarskom trkalištu: engleski punokrvnjak, arapski konj, holstein, lipicanac, nonius, gidran, andaluzijski konj buđoni, trakener… kao križanci unutar navedenih pasmina. Viteška natjecanja nikad nisu bila vezana za određenu pasminu ili tip konja, pa tako ni alkarska povorka, bar što se tiče konja“, tvrdi Stipe Šimundža.
Napominje kako se danas provodi i ispit radne sposobnosti svakog konja kako bi se utvrdilo u kojoj mjeri uzgajana grla iz Alkarske ergele stvarno odgovaraju postavljenom uzgojenom cilju, za koji se namjenjuju, te kako bi se u daljnjem uzgoju koristile te najplemenitije životinje. „Ne smije se zaboraviti ni činjenica kako svake godine dio konja tijekom alkarskih priprema i viteških nadmetanja otpadne uslijed ozljeda; neki zbog bolesti, neki zbog svoje neprikladnosti za sudjelovanje u trčanju Alke. Upravo iz tih razloga u praksi se pokazalo kako je za održavanje tradicionalne viteške igre Sinjske alke potrebno uvijek imati najmanje oko 32 kvalitetna konja koja će od početka priprema u svibnju do dana održavanja viteških nadmetanja u kolovozu ‘dati’ 17 najboljih konja za kopljanike natjecatelje i ostale potrebe, što ukupno broji 25 konja‟, poručuje dr. veterine Stipe Šimundža.
Tekst i foto: Nedjeljko Musulin
