U blizini male hidroelektrane vidjeli smo i ostatke njegova čamca kojim je punih 26 godina prevozio putnike s lijeve na desnu obalu Perućkog jezera, odnosno od Ježevića do Garjaka (Vrlike), za koji ga također vežu uspomene. Upoznao nas je i sa starim izronjenim grobljem grobovima iz kojih su virile ljudske kosti, ujedno upozoravajući mjerodavne institucije i stručnjake (arheologe) koji bi baš tada mogli barem posjetiti tu lokaciju, istražiti ju te spasiti ostatak kulturne baštine. Branko dodaje kako je on nekoć tu našao i sablju s dvije oštrice, dugu 120 cm, i bradvu, ističući kako su tih dana, tu lokaciju pak posjećivali inozemni turisti, stručnjaci, novinari, televizijski snimatelji te na video-zapisima odnijeli u svijet i taj djelić Hrvatske. Doimalo se kako je tadašnja slika Perućkog jezera bila najprivlačnija za strance, one koji su se tih dana iz primorskih ljetovališta vraćali u svoje zemlje, putujući državnom cestom D-1 Zagreb-Split, čija dionica prolazi uz zapadnu obalu perućke akumulacije.
Putnici, najčešće motorizirani turisti, su se zaustavljali uz obalu Perućkog jezera gdje su im se gotovo lijepili pogledi na izronjenim objektima, svjedocima proteklog vremena, kada je i na tom dijelu Dalmatinske zagore cvjetala civilizacija, i gdje su bogati ostaci kulturne baštine naroda toga kraja. Bila je to prigoda svima – ljubiteljima prirode, spomenika materijalne kulture, arheolozima, slikarima, etnografima, istraživačima, novinarima, prvenstveno snimateljima, da videozapisima, fotoaparatima, pa i kistom i bojama zabilježe taj prirodni fenomen. Kao da ih je, nažalost, motivirala tadašnja dugotrajna suša (2003.) koja je i u jesenskom razdoblju sve više praznila Perućko jezero ostavljajući pustoš, iznimno ružnu sliku inače nekoć živopisnog prirodnog krajobraza te najbogatijeg vrta u tom dijelu Dalmacije. Suša je te godine ispila tolike milijune prostornih metara vode pa je tada, prema neslužbenim podacima dispečerske službe HEP-a, bilo manje čak 25 posto svekolikog vodnog potencijala u toj akumulaciji. To je itekako brinulo ‘hepovce’, ali i sve potrošače električne energije koji su tada predosjećali kako će zasigurno imati skuplju struju znatno skuplji potrošak električne energije do kraja 2003. godine.
„Mnogi od bivših vlasnika nekretnina, njiva i oranica, voćnjaka i zgrada, su se skrasili u Cetinskom kraju, primjerice u Trilju i Sinju i okolici, neki u Kaštelima i Klisu, dok ih je većina otišla u daleki svijet u potrazi za poslom i korom kruha kako bi prehranili sebe i svoje obitelji. Iseljene ljude iz tog ruralnog prostora i danas muči nostalgija za rodnim krajem, osobito one koji su na kućnom pragu izustili prve riječi, ugledali i osjetili toplinu sunca u svojim pitomim prisojima, dah života i tek prohodali u svom domu, zatim ga s roditeljima i rodbinom morali napustiti. Kako bi ublažili bol, stariji ljudi s obiteljima posjećuju rodni kraj koji je pod vodom u Buškom jezeru, pod čijom su površinom njihovi domovi, pogledaju i uzdahnu, te se opet vrate u ‘novu sredinu’ tamo gdje žive i rade. Dakako, vremešnije osobe uvijek sobom vode unuke (i praunuke) te im pokazuju baštinu njihovih predaka o kojima su im pripovijedali“, nostalgično će Branko Ćorić.
Poručuje kako su i izgrađene hidroelektrane i akumulacije jedan od razloga iseljavanja obitelji iz svojih naselja odnosno raseljavanje i pražnjenje sela i zaselaka diljem Lijepe naše, posebice u dalmatinskom zaobalju, Lici…, što je ujedno potopilo toliko njiva i oranica, voćnjaka, kuća, gospodarskih objekata te znatno umanjilo vrijednosti poljoprivrede i njezino mjesto u cjelokupnom gospodarskom razvitku hrvatskog društva.
Više u kategoriji: vijesti dopisnika
Tekst i foto: Nedjeljko Musulin
