Vino, taj mitski napitak, tekućina istine, lijek za dušu i tijelo. Dakako, ako ga se pije u normalnim količinama. Vinu se tisućljećima pridavala važnost, kao niti jednoj tekućini na svijetu. Pilo se iz zlatnih vrčeva, kristalnih čaša, jantarnih i bisernih posuda, pili su ga i piju carevi i kraljevi, milijarderi i sirotinja, bolesnici za lijek, bogataši za razvrat. Loza mu je majka, otac sunce, i jedina je to tekućina na svijetu, kako reče jednom jedan veliki grčki filozof, koje ima i srce i dušu.
Ovdje, riječ-dvije o posudi iz koje se vino ponajviše pije u Dalmatinskoj zagori, a posebno u Imotskoj krajini. Riječ je o bukari, stožernoj drvenoj posudi svake seoske kuće pa je i u onoj bogatoj i onoj siromašnoj imala statusno mjesto. Izrađivala se ponajviše od smreke, ali i orahova drveta, kostele, graba, jasena. I uvijek samo i isključivo rukama majstora, samoukih umjetnika. Nije svatko ni znao napraviti dobru bukaru. Za to je trebalo imati dara. I nije bukara bukara, ako nije njezin glavni dio od istoga drva. Ručka s kojom se drži i obruč uokolo nje može biti od različitog drva. Ni dan danas nema kuće u imotskim ruralnim sredinama koja nema jednu ili više bukara. I ono najvažnije, rijetko se koja osušila, a kamoli da propušta vino.
Tamo nekada davno znalo se govoriti da se i veličina bukare mjeri s količinom vina koje imaš u konobi. Tako su se radile manje i veće bukare. No, nekakav standard uvijek je bila bukara u koju je mogla stati litra vina. Malo koja bukara, gotovo niti jedna nije nikada vidjela u njedrima svojim vodu. Pa, što voda ima tražiti u njoj? Možda tek tako da se iz nje ispere nekakav talog ili možda zemlja, ako bi slučajno završila na zemlji, bilo u polju kada se ispijala nakon napornog rada ili eventualno ako je ispala nekom iz ruku za vrijeme malih vinskih prepirki po gumnima.
Bukara kruži, nikog da rastuži, bukaro kreni, ali opet dođi k meni, pjevalo se toj drvenoj kraljici svih posuda. Znalo joj se i šaljive pjesme pisati poput ove: Imao sam bukaru i ženu. Žena me ostavila, al bukara nije, tužan nisam, srce mi smije.
I još nešto o bukari. Jedina je to posuda koju ne treba poslije konzumiranja vina ispirati vodom i deterdžentima, nikada se i ne pamti da je netko u društvu dok je kružila od usta do usta, dobio kakvu anomaliju na usnama. Nikada! Preko njenog drvenog ovratnika se ljubilo, mirilo, nikada zavađalo. I stoga je bila, jest i ostat će kultna posuda svake kuće. Nažalost, danas u ponekim tek kao suvenir, ali ipak u mnogim imotskim selima još uvijek u svakodnevnoj uporabi. Zna se tamo kazati: Tko makar dva puta dnevno ne poljubi bukaru i ne vidi joj duše, taj miran nije i žile mu se suše.
E pa, živjeli uz bukaru punu rujna vina!!!
Tekst i foto: Braco Ćosić
